Rezolucija Europskog parlamenta o Srbiji, prije svega amandman o Srebrenici, uzburkali su duhove u Beogradu. Čitava tema se zapravo pretvorila u raspravu o pravno-političkoj terminologiji, ili još preciznije kako bi političari u javnom govoru trebali tretirati temu genocida i ratnih zločina. I dok postoje glasovi koji pokušavaju fokus umjesto na Srebrenicu usmjeriti na sve ono što je pozitivno za Srbiju u samoj rezoluciji, tema součavanja s nedavnom prošlošću ipak je dobila daleko više pažnje.

Većina srpskih medija taj amandman, koji je u Beogradu protumačen kao novi uvjet za ulazak u Evropsku uniju (EU), ocjenjuju kao „sramnu odluku", dok je još oštriji na tu temu bio srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. Ministar Dačić primjećuje da ovaj „napad na Srbiju i srpski narod dolazi u vrijeme oslobađajuće presude za Nasera Orića, a s druge strane nema nikakve osude zločina protiv Srba", i naglašava da je „Srbija do sada milijun puta osudila sve ratne zločine, uključujući i zločin u Srebrenici. Pokušaj da se Srbija žigoše kao zemlja kriva za genocid, iako je Međunarodni sud pravde utvrdio da Srbija nema odgovornost za zločin u Srebrenici, ne može doprinijeti stabilizaciji u regiji", kazao je Dačić.

Deklaracija jedno - političari drugo

Amandman o Srebrenici kao „nejasan i čudan" za DW ocjenjuje i Maja Stojanović, direktor Građanske inicijative.

„Mislim da je taj amandman trebalo jasnije obrazložiti i navesti što se zapravo od Srbije traži. Država Srbija priznaje sud u Hagu, kao i Međunarodni sud pravde, i ona u Deklaraciji o Srebrenici osuđuje zločin u Srebrenici, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde. Država je taj način faktički priznala genocid u Srebrenici. Ono što je problem jeste da državni dužnosnici u svojim govorima i izjavama ne poštuju tu činjenicu", primjećuje Maja Stojanović.

Srpski mediji uglavnom navode da je riječ o neobavezujućim dokumentima i odlukama, ali Marko Milosavljević, iz Inicijative mladih za ljudska prava, upozorava da ona može postati obvezujuća ukoliko pojedine zemlje članice EU-a na tome budu insistirale. Ali, Milosavljević prije svega ovaj amandman Evropskog parlamenta vidi kao brz odgovor na sve ono što se događa u Srbiji:

„A to jest promocija ratnih zločinaca, i negiranje genocida u Srebrenici - što je finale imalo upravo u intervjuu za DW premijerke Ane Brnabić. To je bio jasno izrečen stav službene politike u Beogradu, koji jest neka vrsta relativizacije genocida u Srebrenici", ističe Milosavljević.

Čekanje na zaborav

Ministar Ivica Dačić je i ovog puta očito imao zadatak komentirati odluke Europskog parlamenta, i tu će se po mišljenju Maje Stojanović završiti reakcija srpskih vlasti.

„Mislim da će se o ovome šutjeti, i čekati da sa na to zaboravi. Sada se taj amandman u srpskoj javnosti tumači na razne načine, ali ja želim ponoviti kako mislim da to svakako ne može biti faktički uvjet za ulazak Srbije u EU, jer je Srbija to već uradila kroz Rezoluciju o Srebrenici". Jedino što iz Europe mogu tražiti jeste da nema poricanja genocida, nastavlja Maja Stojanović, „što bi moglo utjecati na to da državni dužnosnici ne smiju izjavljivati kako to nije bio genocid".

Opozicija prati vlast

Marko Milosavljević dodaje kako u Srbiji politički mainstream jeste da se Srebrenica vidi kao užasan ratni zločin, ali da to nije genocid. Takav stav očito postoji i u opoziciji, skreće pažnju Milosavljević:

„Imamo sada izjavu Borka Stefanovića (oporbeni političar), koji je nedavno pretučen, i koji je rekao da bi on isto odgovorio kao i Ana Brnabić. Po njegovim riječima to bi učinio jer se u Deklaraciji Skupštine Srbije zločin u Srebrenici ne naziva genocidom. To je zapravo svojevrsna gimnastika da se izbjegne upotreba riječi genocid", ističe Milosavljević.

Insistiranje da je riječ o neobvezujućem dokumentu, koji nema neku pravnu snagu, pokazalo je u kom pravcu će teći dalja rasprava u Srbiji oko suočavanja s prošlošću. Veći dio javnosti i medija je tu činjenicu prihvatio kao neku vrstu olakšanja, jer sve što nije obavezno nije zapravo ni mnogo važno.

Maja Stojanović primjećuje da takav pristup dosta dobra oslikava trenutnu situaciju:

„To nam govori da domaći mediji, prije svega oni bliski vlastima ili u državnom vlasništvu, nastavljaju s politikom negiranja genocida. To istovremeno nije izvještavanje o činjenicama koje su tu najvažnije. Ali, to što se i danas nastavlja u medijima, kao i u prethodnih dvadeset godina, jeste nepostojanje sustavnog suočavanja s prošlošću", smatra direktor Građanske inicijative.

(Ne)obavezne odluke?

Marko Milosavljević kaže da to jesu možda neobavezne odluke, ali mi ne znamo kakav će stav o tome imati neke pojedinačne članice Europske unije. Zato mislim da će od tumačenja pojedinih zemalja ovisiti koliko će to zaista biti neka ozbiljnija prepreka na putu Srbije ka EU.

„To pitanje bih ipak više prebacio na teren unutarnje politike, jer Srbija mora razmisliti zašto je to važno za samo društvo, ali i za regiju. U tom smislu mislim da bi trebalo izmjeniti neke odredbe Kaznenog zakona, koje na pogrešan način reguliraju negiranje ratnih zločina i genocida. One se ne oslanjaju na presude Haškog tribunala, niti Mehanizma za krivične sudove. Ti dijelovi zakona se moraju promijeniti, i u tom slučaju ne bismo imali ovo što imamo danas a to je promocija osuđenih ratnih zločinaca i negiranje ratnih zločina i genocida. Na taj način bi društvo napravilo jedan otklon i distancu prema ratnim zločinima i ratnim zločincima", napominje Marko Milosavljević.