Bila jednom jedna zemlja koja se tijekom četiri tjedna prikazala svijetu sa svoje najbolje strane. Doslovno je shvatila moto „SvIjet u gostima kod prijatelja“ i tokom lipnja i srpnja 2006. godine bila tako simpatičan i opušten domaćin da su se gostujući navijači u nevjerici pitali: „Ma jesu li ovo još uvijek Nijemci?“

I vrijeme je tog ljeta voljelo Njemačku: sijalo je sunce, a ljudi su se kupali u moru crno-crveno-zlatnih zastava. Dobro raspoloženje je bilo zarazno.

Tako otprilike glasi priča o Svjetskom prvenstvu u nogometu koje je održano 2006. godine u Njemačkoj i koje su Nijemci nazvali „Ljetnom bajkom“. O Mundijalu 2006. godine i danas se priča kao trenutku kad se Njemačka pokazala svijetu drugačijim licem od onog u uobičajenim klišejima.

Petnaestak godina nakon ujedinjenja, šezdesetak godina nakon Drugog svetskog rata i poraza nacizma, Nijemci su se ohrabrili i počeli mahati svojim zastavama kao i svi ostali, te postali dio opće nogometne euforije.

Bajka, doduše, ponešto i prešućuje - recimo da je, po svemu sudeći, mutnim šemama Njemački nogometni savez kupio održavanje prvenstva u svojoj zemlji.

Teške usporedbe

Osamnaest godina kasnije se mnogi u Nemačkoj pitaju je li ovo Europsko prvenstvo EURO 2024, u čijem će finalu u nedjelju igrati Španjolska i Engleska, neka vrsta reprize Ljetne bajke?

„Tipično je njemački uvijek se orijentirati prema prošlosti, jer njemačko stanovništvo nije baš sklono promjenama. Ali, posljednje što nam treba je ekstatična opijenost i samozaljubljenost koji su 2006. bili divni“, kaže dramaturginja i spisateljica Dagrun Hinze, autorica knjige o nogometu „Posjed lopte".

„Danas smo u sasvim drugoj situaciji i dobro je što je tako – to treba gledati realno. Ove godine se radilo o tome kako da opet okupimo ljude koji ovdje žive", dodaje ona za DW.

Ta 2006. bila je jedna od posljednjih godina prije kriza koje su potrefile Njemačku i svijet – financijska, dužnička, izbjeglička, Bregzit, pandemija, ruska agresija, pomicanje političkog spektra udesno što se vidi u jačanju djelomično ekstremističke Alternative za Njemačku (AfD).

Danas se nogomet igra u zemlji s podijeljenim društvom. Otuda je nogomet došao u pravo vrijeme, smatra povijesničar sporta Jürgen Mittag sa Sportske visoke škole u Kölnu. On u razgovoru za DW govori o Europskom prvenstvu kao o jednoj „maloj ljetnjoj bajci".

„Raspoloženje u Njemačkoj je svakako pozitivnije nego prije Europskog prvenstva. Do sada se ono za mnoge građane i goste pokazao kao velika fešta koja se zajedno proslavlja. Nije se ostvarilo ništa u sigurnosnom smislu od čega se unapijred strahovalo. Možda se i njemačko društvo malo opet zbližilo“, priča Mittag.

Izbornik kao predsjednik države

Svoj doprinos tome je dao i novi izbornik Julian Nagelsmann. U vatrenom i emotivnom govoru je taj 36-godišnjak apelirano na zajedništvo, rekavši da nacionalni tim treba biti uzor za društvo.

„Kad pomognem susjedu da skrati živicu, onda je posao brže gotov nego kad netko radi sam", rekao je slikovito Nagelsmann i pobrao pohvale iz svijeta politike.

Kako kaže povjesničar sporta Mittag, nogomet je opet u središtu društvenih rasprava i nije čudo da izbornik svjesno koristi svjetla reflektora da se založi za poboljšanja u cijelom društvu.

„Nogomet i sport općenito mogu imati pokretačku snagu. Ali, načelno, nogomet nije instrument koji može otkloniti ono što je pogrešno u društvu, spasiti političke ciljeve ili dugoročno i trajno pomaknuti zemlju u određenom pravcu“, dodaje Mittag.

Kraj stereotipa o Njemačkoj - i pozitivnih i negatrivnih

Velika većina Nijemaca opet je bodrila reprezentaciju koja je, pomalo nesretno, ispala od Španjolske u četvrtfinalu. Ali, Dagrun Hinze kaže da se nogomet u suštini i ne vrti oko pobjeda.

„Suština je priča da zajedno gubimo i zajedno pobjeđujemo. Sad smo zajedno izgubili – ne samo tim, već i navijači. Možda je to dobra lekcija da uvidimo kako smo se opet uspjeli okupiti iza tima i počeli voliti te igrače i stručni štab“, kaže ona.

Ako se izuzmu sramotni zvižduci španjolskom nogometašu Marcu Cucurelli tijekom polufinalne utakmice Španjolčske i Francuske, Njemačka je u sportskom dijelu ostavila odličan dojam.

Stadioni su bili puni, fantastično raspoloženje bilo je i pred velikim platnima na zajedničkom gledanju u gradovima. Policija je imala najveću mobilizaciju u povijesti – sa 22.000 koji su svakog dana bili angažirani na ulicama pobrinula se da sve prođe uz jedva nekoliko incidenata.

Strani navijači su vidjeli zemlju koja svakom porom diše nogomet – za razliku od recimo Katara, domaćina prošlog Svjetskog prvenstva.

No sasvim idiličnu sliku je kvarilo kronično kašnjenje vlakova, odsustvo znakova na stranim jezicima kao i troma digitalizacija zemlje.

„Sad i cijela Europa zna kako stojimo s infrastrukturom. Od Njemačke željeznice, preko hotelskih kapaciteta do organizacije. Navijači su vidjeli da Nfjemačka baš i nije zemlja u kojoj sve funkcionire. To se više ne može poreći“, kaže Hinze.

„Vjerujem da smo mi Nijemci ovim prvenstvom postali malo ljudskiji u očima drugih. Po devizi, pa Nijemci uopće nisu tako perfektno organizirani kako smo mislili… možda je to i simpatično.“