1. siječnja 1999. 11 zemalja članica «euro-zone» već je definiralo obvezujuće tečajeve svojih bivših valuta u odnosu na novu, a odgovornost za politiku novca preuzela je Europska središnja banka. Kasnije je, početkom 2001. u monetarnu uniju stupila i Grčka. Od početka 2002. euro je u opticaju kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja u 12 euro-zemalja. S početkom 2007. u klub je stupila i Slovenija. Uvođenje kovanica i novčanica eura prije pet godina bio je veliki logistički poduhvat, a euro kao valuta pokazala se uspješnom. Pet godina nakon uvođenja eura kao valute jedno je postalo jasnim: zajednički novac možemo nazvati zajedničkim europskim uspjehom. Čisto tehnički gledano uspjehom se može nazvati i istovremeno uvođenje novca u 12 zemalja članica zone i zamjena bivših nacionalnih valuta.

«Lagani bezbolni prijelaz»

Ne, to nije bio «brzi i bezbolni rez»...prije bi ga mogli nazvati «laganim bezbolnim prijelazom». Već su tri godine prije uvođenja eura definirani tečajevi za razmjenu bicvših nacionalnih valuta u eura. Time su u euro-zoni onemogućena klizanja tečajeva u zemljama članicama. Sredinom prosinca 2001. na tržište su plasirane kovanice eura i centa. U Njemačkoj su naprimjer banke za 20 bivših maraka građanima izdavale 10 eura i 23 centa. Potrošači su se tako trebali i mogli polako naviknuti na novi novac. A euro su Europljani dobro prihvatili: samo su u Njemačkoj izdana 53 milijuna takvih takozvanih «starter kitova». Na prijelazu iz 2001. u 2002. godinu Europska je središnja banka u Frankfurtu na Majni velikim vatrometom pozdravila ne samo novu godinu već i novu valutu. Tadašnji ministar financija u saveznoj vladi Hans Eichel izjavio je: «Ovo je povijesni dan jer svatko može doslovno opipati ujedinjavanje Europe. Ovo je veliki mirovni projekt i projekt blagostanja za 21. stoljeće za sve nas u Europi.»

Miris svježeg novca

I euro je postao svakodnevni pratitelj. Banke, prometna poduzeća i vlasnici automata već su se mjesecima prije toga opskrbili s novim novcem. Za 12 zemalja u kojima je počela vrijediti nova moneta tiskano je ukupno 14 milijardi novčanica u vrijednosti od 625 milijardi eura. I isporučeno uz velike sigurnosne mjere. Uz to u opticaju se našlo i 50 milijardi kovanica. Svi oni građani koji su prvog dana 2002. godine na bankomatima podigli novac mogli su uživati u posve novim, nerabljenim, svježim novčanicama eura.

Trgovci obavili najveći posao

2. siječnja te godine počela je zamjena stare valute, uglavnom u bankama, ali i u malotrgovinama. U Njemačkoj se i dalje moglo plaćati markom; ako je netko u trgovini na blagajni platio u markama kusur bi mu se vraćao u eurima. A novac prikupljen na taj način u maloprodaji odlazio je u banke. Sve je funkcioniralo «kao podmazano». Najveći dio posla oko zamjene starih za novu valutu obavili su upravo trgovci. Zato ne čude riječi pohvale tadašnjeg predsjednika Europske središnje banke, Wima Duisenberga: «Osobito želim izraziti moje zadovoljstvo radom banaka i maloprodaje, te zadovoljstvo zbog entuzijazma svih europskih građana, koji su pokazali prema euru.»

«Orlovi» još uvijek lete

Kod nacionalnih središnjih banaka u zemljama euro-zone još uvijek se stare valute mogu zamijeniti novom. Stručnjaci njemačke Bundesbanke pretpostavljaju da se u rukama njemačkih građana još uvijek nalazi oko 14 milijardi maraka. Onaj tko stare marke ne želi zamijeniti u saveznoj banci može s bivšim novcem otići u shopping. Velike njemačke robne kuće uglavnom bez velikih problema i dalje primaju marke. U telefonskim govornicama Deutsche Telekoma starim kovanicama marke može se i telefonirati.

Dolar pada, euro raste

Prvobitne sumnje kako će euro biti «mekana valuta» nisu potvrđene. I to prilično uvjerljivo: euro je iznimno stabilan, stabilan poput bivše njemačke marke. Godišnja stopa inflacije s novom valutom iznosi između 1,1 i 2 %. Međunarodna financijska tržišta imaju povjerenje u euro kako pokazuju novi rekordni tečajevi u odnosu na američki dolar. Euro je nakon dolara druga najvažnija svjetska valuta. Dok dolar polako gubi na važnosti, značaj eura stalno raste.