Već prošlog srpnja kod donošenja proračuna EU do godine 2027. u gigantskom iznosu od ukupno 1,8 bilijuna eura je bilo mnogo prepirki i svađa. Golem dio tog iznosa - 750 milijardi eura je namijenjen kao potpora članicama u prevladavanju gospodarskih posljedica ove pandemije. Ali hoće li to biti poklon - ili tek pozajmica kako su tražile "štedljive" članice EU?

Na koncu je stvoren model po kojem bi se Europska komisija zadužila na tržištu kapitala kako bi došla do tog novca i kojeg bi onda trebala vratiti do konca tog fiskalnog razdoblja. Drugim riječima: čitava EU će se zadužiti kako bi pomogla članicama - nekima više, nekima razmjerno manje, ovisno o nevoljama koje su ih snašle. Njemačka vlada je prihvatila sudjelovati u toj akciji, oba doma njemačkog parlamenta su također već odobrila sudjelovanje Njemačke.

Treba li Njemačka svima sve platiti?

Ali je li to onda "pretakanje" novca iz imućnijih u manje imućne članice EU - što je načelno, po sporazumima o Uniji, zabranjeno? Njemački Savezni ustavni sud je koncem prošlog tjedna zabranio njemačkom predsjedniku staviti konačan potpis pod tu odluku dok ne razmotri tužbu koja je podignuta protiv te odluke.

Tužbu je opet podigla skupina profesora ekonomije oko jednog od suosnivača stranke AfD, Bernda Luckea, a tužbi se priključilo i preko 2000 građana. Iz krugova ove njemačke populističke stranke je bilo već više tužbi kojima su se protivili ograničavanju suvereniteta i samostalnosti Njemačke u ime procesa europske integracije i u pravilu su njihove tužbe na koncu bile odbijene.

No suci su hitnim postupkom zaustavili donošenje ove odluke jer se ovako nešto još doista nije dogodilo: tužitelji ukazuju na dokumente Europskog sporazuma gdje se EU obavezuje svoj proračun financirati "u cijelost iz vlastitih sredstava". Ali dugovi nisu "vlastita sredstva" nego kapital s tržišta novca i tu ništa ne mijenja "trik" po kojem se EK obavezuje sav posuđeni novac vratiti već u istom fiskalnom razdoblju.

Odluka ovaj puta mora biti donešena

Naravno, glavno nezadovoljstvo tužitelja nije način kako bi se taj novac sakupio, nego kako bi se on potrošio: jer za taj dug će jamčiti sve članice, bez obzira u kojoj državi će on biti potrošen. A to samo potiče "rasipnost, neučinkovitost i pretencioznost" u izdavanju novca, mišljenje je tužitelja. Ako svaka članica sama ne odgovara za svoje dugove bi na koncu to vodilo prema zajedničkom zaduživanju, dakle "Uniji dužnika".

Ova tužba je zapravo slična žalbi Ustavnom sudu nakon što se, na vrhuncu krize prostora eura, trebao formirati "europski kišobran", zajednički fond za stabilnost tržišta novca ESM. Zapravo je i tadašnja tužba ostala "visiti u zraku" svojevrsnim neformalnim kompromisom. ESM doduše postoji, ali njemački predsjednik još nije potpisao odluku o sudjelovanju Njemačke u tom fondu jer zapravo se još nije pojavila niti potreba uopće aktivirati proces ESM-a. Sve u svemu je tržište novca već umirila činjenica kako EU "ima prst na obaraču", čak i bez formalnog pristanka najveće gospodarske sile u EU.

No u slučaju europskog proračuna i potpore članicama zbog korone takva odgoda nije moguća jer je i potpora mnogim članicama nužno potrebna. Ustavni sud je već donosio odluke po kojima se, naravno u demokratskom procesu odlučivanja, dopušta prenošenje suvereniteta Njemačke na zajedničke, europske institucije. U nekim sporovima je zatraženo i mišljenje Europskog suda - koji je u pravilu odlučivao u korist europskih integracija.

No i njemački Ustavni sud polazi od toga da je proces ujedinjavanja Europe omeđen granicama sporazuma i propisa EU. Je li se zajedničkim dugom prelazi ta granica, sud u Karlsruheu treba tek odlučiti.

aš(agencije)