Bivši brod jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita Galeb nakon raspada Jugoslavije izložen je sustavnoj nebrizi i propadanju, najprije u Crnoj Gori, a zatim i u najvećoj hrvatskoj luci u Rijeci, gdje već 15 godina skuplja ruzinu na mrtvom vezu. Unatoč željama riječkih gradskih vlasti da se brod renovira i pretvori u muzej, problem nedostatka novca postao je toliko velik da su predstavnici riječke opozicije predlagali da se brod potopi u riječkom akvatoriju kako bi njegova olupina barem postala atrakcija za ronioce. Posljednja slamka spasa za Galeb, međutim, stiže iz fondova Europske unije, čijim će sredstvima biti spašena uspomena na jedan od najvećih simbola Titova režima.

Slavni je brod izgrađen u fašističkoj Italiji 1936. godine za prijevoz tropskog voća, no početkom rata prenamijenjen je u ratni brod. Nakon torpediranja u libijskim vodama 1941. stigao je na popravak u Trst, gdje ga kapitulacijom Italije 1943. preuzimaju Nijemci. Njima je, pod imenom Kiebitz, služio kao minopolagač. U savezničkom bombardiranju ponovno je potopljen 1944. godine, i to u riječkoj luci, a iz mora je izvučen tek 1948. godine.

Javna dražba

Renoviran je u pulskom brodogradilištu, i to, za one prilike, vrlo luksuzno. Predan je na korištenje Jugoslavenskoj ratnoj mornarici (JRM) kao školski brod i ubrzo postaje omiljeno Titovo prijevozno sredstvo, od njegovog prvog putovanja tim brodom u posjet Winstonu Churchillu 1953., pa sve do zadnjeg isplovljavanja od Brijuna do Zadra 1979. godine. U vrijeme raspada Jugoslavije Galeb je, kao i većina flote JRM-a, skončavao na vezu u Crnoj Gori.

Krajem devedesetih kupuje ga američki brodovlasnik grčkog porijekla John Paul Papanicolau, planirajući njegovo preuređenje u luksuznu jahtu. Brod ponovno stiže u Rijeku, gdje je trebao je biti obnovljen u brodogradilištu Viktor Lenac, ali se taj plan izjalovio. Grčki brodovlasnik našao se u financijskim teškoćama i zbog neplaćenih računa Galeb završava na javnoj dražbi prije koje Papanicolau s broda skida povijesne dragocjenosti, poput pločica s imenima Nehrua, Nasera, Hruščova, Churchilla, Gandhija i mnogih drugih koje su krasile brodsku palubu. Kako je Ministarstvo kulture 2006. Galeb proglasilo spomenikom kulture, Rijeka dobiva pravo prvokupa i postaje vlasnik Galeba za 150 tisuća američkih dolara.

Trostruka totalitarna prošlost Galeba

Plan riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela bio je pretvoriti brodsku atrakciju u muzej, ali se plan pokazao preambicioznim. Slavno plovilo tako postaje isključivo mrtvi kapital i ozbiljan trošak za gradski proračun.

Ulaskom Hrvatske u EU i uspješnom kandidature Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, međutim, na pomolu su bolji dani za Galeb. Rijeka aplicira za sredstva iz europskih fondova i projekt pretvaranja Galeba u muzej na korak je od realizacije. Ugovor između Rijeke i Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova trebao bi biti potpisan sljedeći mjesec. Kao temelj projekta iskorištena je upravo činjenica da Galeb nema samo komunističku, nego i fašističku i nacističku prošlost, što će predstavljati okosnicu njegova budućeg života. Time autorica koncepcije obnove Galeba, nagrađivana hrvatska dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović, očito želi izbjeći zamku pretvaranja Galeba u spomenik Titu i Jugoslaviji.

"To neće biti isključivo muzej 'Titovog Galeba' niti muzej koji bi nekritički glorificirao Titovo razdoblje i njegov režim, nego muzej koji će kritički preispitivati tri totalitarizma u čijoj je službi ovaj slavni brod bio. To je ujedno i povijest Rijeke 20. stoljeća", objašnjava za DW riječki pročelnik za kulturu Ivan Šarar.

Nagrađivana kustosica Sabina Sabolović, međutim, upozorava da termin "totalitarizam" nipošto ne bi trebalo koristiti kao poveznicu tri režima pod čijom je zastavom plovio Galeb. "Izjednačiti režime fašizma i nacizma s razdobljem Jugoslavije smatram opasnim i neprihvatljivim. Budući da se radi o projektu koji bi trebao biti realiziran upravo u Rijeci, koja se već desetljećima dokazala kao grad koji čuva svoju antifašističku i socijalističku tradiciju, vjerujem da ni na jednoj razini projekta neće biti prostora za takav reakcionarni i revizionistički pristup", kazala nam je Sabolović koja je kao članica kolektiva WHW bila izbornica hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bijenalu prije nekoliko godina i koja se u dosadašnjem radu često bavila osjetljivim ideološkim i političkim temama.

Jasno je, međutim, da je naglašavanje trostruke totalitarne prošlosti Galeba povezano s brojnim kritičarima ovog projekta, koji u Galebu vide isključivo simbol mrskog režima, a u riječkim vlastima isključivo glorifikatora tog režima.

Kontroverze su (uvijek) atraktivne

Zato vjerojatno nije slučajno što Galeb za europska sredstva nije prijavljen kao zaseban projekt, nego je riječ o zajedničkoj prijavi kojom će Rijeka, uz Galeb, obnoviti i upravnu zgradu šećerane iz 1752., koja je prvorazredni spomenik riječke barokne industrijske baštine. Obnova obaju objekata vrijedna je 81 milijun kuna, od čega će EU osigurati 69 milijuna.

"I u slučaju Galeba i šećerane riječ je o zaštićenoj spomeničkoj baštini, a cilj projekta je stavljanje te baštine u javnu funkciju i prezentiranje njihove iznimno zanimljive i atipične prošlosti javnosti. Radi se o zanimljivoj riječkoj povijesti, odnosno povijesti pomorstva, brodarstva i industrije", objašnjava Šarar i dodaje da je cilj dovršiti obnovu do 2020. godine.

Galeb je, prema Šararovim riječima, proživio sva tri totalitarna režima, baš kao i Rijeka, a danas će biti obnovljen skoro na istom mjestu na kojem je i potopljen 1944. godine. "Ako želimo biti zrelo društvo, unatoč svim kontroverzama, trebamo se odrediti prema tom vremenu, a ne odricati se prošlosti", dodaje Šarar, koji ne samo da se ne plaši kritika ovog projekta, nego ga štoviše te kritike vesele. "Krećemo od činjenice da je Tito, kao dio naše prošlosti, nesumnjivo kontroverzan, a općepoznato je da su kontroverzne teme i najatraktivnije. To je dobro za naš projekt, jer ljudi to vole", uvjerava Šarar.