Ova tužba se odnosila na uniju banaka (European banking union) kojom je na inicijativu Europske središnje banke 2014. uveden nadzor nad najvažnijim bankama Europe. Trenutno je to 114 banaka iz EU-a, a 19 od njih su iz Njemačke: tu su Deutsche Bank, Commerzbank, ali je tu na primjer i Pokrajinska banka Bavarske. Nakon krize i nevolja s likvidnošću je ESB prvo dao provjeriti njihovu stabilnost, a onda je preuzeo i nadzor nad njihovim poslovanjem.

Ovlasti tog nadzora su prilično velike: preko mehanizma za nadzor (Single Supervisory Mechanism, SSM) je ovlašten ne samo provjeravati udio vlastitog kapitala u poslovima banke – najčešći razlog zbog kojeg su mnoge banke u prošlosti dospjele u poteškoće, nego čak i odbiti predsjednika uprave neke od tih banaka ili u posve drastičnom slučaju, uskratiti joj dozvolu za rad. Ako ipak sve pođe po zlu, aktivira se sljedeći korak: preko jedinstvenog Mehanizma za upravljanje bankama (Single Resolution Mechanism, SRM)  on po potrebi poseže i za „zajedničkim fondom" banaka (SRF) kojeg čini novac koji su sve banke prisiljene „staviti na stranu za crne dane". Po planu, do 2024. bi u tom fondu trebalo biti oko 55 milijardi eura.

Nije bilo, ali hoće li biti?

Tužitelj, berlinski ekonomist Markus Kerber se u ovom slučaju požalio njemačkom Ustavnom sudu u Karlsruheu zbog, kako on to vidi, dva problema: prvi jest što je ovlast nadzora nad najvećim novčarskim kućama u Njemačkoj očito prepuštena jednoj europskoj instituciji, što on smatra protivno njemačkim propisima. Druga briga tužitelja je ozbiljnija i tiče se zajedničkog fonda: tu nema nacionalnih granica i neminovno se može dogoditi da novac koji stavlja na stranu neka njemačka banka posluži za spašavanje neke banke u Italiji ili Grčkoj. A ako niti to ne bude dovoljno, opet će morati uskakati države – što je onda i vađenje novca iz džepa građana i nedozvoljiva državna potpora zapravo privatnim bankama.

Dosadašnje iskustvo doduše nije potvrdilo tu zabrinutost za sudbinu njemačkog novca u labirintu europskih novčarskih kretanja: SSM jest „nagazio" neke banke i natjerao ih da povećaju vlastiti kapital i umanje iznos novca za špekulacije, ali i kada je djelovao, to se u pravilu događalo unutar nacionalnih granica. Na primjer u lipnju 2017. je španjolska Banco Popular, šesta po veličini banka u zemlji, dospjela u nevolje s likvidnošću što se pročulo i tek tada je nastupio „stampedo" štediša koji su željeli podići svoje uloge. Nema te banke koja to može platiti – čak i ako inače nije u nevoljama, tako da je ESB organizirao njezinu prodaju. Za simboličan iznos od jednog eura ju je kupila (opet španjolska) Banco Santander i problem likvidnosti je nestao preko noći. Doduše, naravno da je netko tu platio cijenu. Ali to nisu bile ni štediše, niti država – nego dioničari Banco Popular čije su dionice postale bezvrijedan papir.

No isto tako se ne može reći da je politika Europske središnje banke u tom nadzoru uvijek ista i dosljedna: to se pokazuje u slučaju talijanske banke Monte dei Paschi koja je 2016. trebala zapravo nestati, ali se uvijek iznova nekako spašava novcem iz državne blagajne Italije.

Njemački nadzor i dalje postoji

Predsjednik njemačkog Ustavnog suda Andreas Voßkuhle je objavu odluke započeo obrazloženjem kako sucima nije bilo lako jer iza njih stoje „podjednako kompleksna kao i načelna razmatranja o hijerarhiji nadležnosti u Europi". Ali nakon „pomne provjere" je Sud ipak došao do odlučujuće činjenice kako nadzor nad bankama Europske unije ipak nije posve prepušten Europskoj središnjoj banci. I u Njemačkoj još uvijek postoje institucije kao što su Bafin (Bundesanstalt für Finanzdienstleistungsaufsicht, Savezni ured za nadzor financijskog poslovanja) i na koncu i sama Njemačka središnja banka (Bundesbank) koje imaju velike ovlasti i prije nego što to postane posao ESB-a.

Zapravo, Karlsruhe se ovog utorka (30. 7.) i dalje bavi odnosom Njemačke prema Europskoj središnjoj banci jer se još vodi rasprava u - za njemačke tužitelje - još spornijoj odluci ESB-a o „neograničenom" otkupu državnih obveznica država zone eura, kako je to najavio predsjednik ESB-a Mario Draghi. Tek tu je briga njemačkih tužitelja kako tako novac „štedljivih" Nijemaca odlazi u džepove „rasipnih" država zone eura i pred Ustavnim sudom su tražili zabranu te prakse ESB-a u hitnom postupku.

Ne želi žuriti s odlukom

Karlsruhe je 2017. doduše odbio žurni postupak, ali je izrazio svoju dvojbu u ispravnost te prakse i najavio kako će o tome još razmisliti i obratiti se Europskom sudu za mišljenje. Kako se čini, glavna briga njemačkih sudaca nije zapravo vezana za nacionalno pitanje: konačno, središnje banke u prvom redu kupuju državne obveznice svojih država, a Bundesbank može biti čak sretan što ne mora kupovati samo državne obveznice Njemačke gdje je kamata uvijek iznova čak negativna – dakle plaćate više nego što ćete dobiti nazad. A dosad se niti jedna Grčka nije odvažila redovito servisirati svoje dugove, makar za njih plaća razmjerno visoke kamate.

Ono što tu njemački suci vide je indirektna državna subvencija po nalogu ESB-a i to je nešto što ne može prihvatiti niti Karlsruhe – a ne bi trebao prihvatiti niti Europski sud u Luksemburgu kojem se njemački Ustavni sud obratio za mišljenje. Koncem prošle godine je Europski sud objavio kako u toj praksi ne vidi ničeg spornog, ali Karlsruhe još nije uvjeren. Ovog utorka se opet vodi rasprava o tom pitanju, ali odluka se očekuje tek za par mjeseci.