Kamala Harris će najvjerojatnije u studenom ove godine biti kandidatkinja Demokratske stranke za američku predsjednicu i – suparnica republikanskog kandidata Donalda Trumpa. Vjerojatno baš zbog toga ona je meta možda i najveće količine laži i kleveta protiv nekog predsjedničkog kandidata ili predsjedničke kandidatkinje ikada zabilježene u Sjedinjenim Američkim Državama.

Između ostaloga se tvrdi da je radila kao prostitutka, odnosno da je svoje „usluge“ nudila političarima kako bi pogurala vlastitu karijeru. U nekim viralnim postovima na društvenim mrežama dovodi ju se u vezu s osuđenim seksualnim prijestupnikom Jeffreyem Epsteinom. A za neke je činjenica da ta 59-godišnjakinja nema vlastite djece naznaka da se radi o trans-ženi.

Internetom se nadaleko proširila i lažna tvrdnja nekih korisnika da Harris uopće nije rođena u SAD-u, te da zbog toga ni ne može biti legitimna predsjednička kandidatkinja, odnosno predsjednica. A drugima ona nije dovoljno crna da bi se mogla nazuvati – crnkinjom.

Opseg dezinformacija, dakle namjerno distribuiranih laži, između ostaloga se može objasniti time da su se društvene mreže posljednjih godina razvijale velikom brzinom. Ali i tehnologije poput umjetne inteligencije, uz čiju se pomoć može kreirati ili manipulirati fotografije, video-snimke ili tonske trake. 

A uz sve to SAD je ekstremno polarizirano društvo, baš kao što je polarizirana i politika. Osim toga i inozemni akteri poput Rusije, Kine i Irana imaju interesa utjecati na  ishod izbora u SAD-u, i već su na prošlim predsjedničkim izborima bili dosta aktivni u širenju Fake News.

Što bi bilo kada bi Harris bila muško?

No, ne pogađaju te laži svom silinom Kamalu Harris samo zato što se ona kandidira na predsjedničkim izborima u Americi. Kada bi ta 59-godišnjakinja bila bijeli muškarac, dezinformacije protiv nje bi izgledale sasvim drugačije. Ono što internetom cirkulira o političarki i pravnici Harris, često ima veze s njezinim spolom, njezinom bojom kože, odnosno njezinim indijskim i jamajkanskim korijenima.

Wilson Center u Washingtonu je već 2020. godine u jednoj studiji analizirao dezinformacije protiv 13 političarki različite političke i etničke pripadnosti u SAD-u, s različitim stupnjem poznatosti u javnosti. Među njima je bila i Kamala Harris. Osim spoznaje da su, generalno govoreći, spolno specifični dezinformacijski narativi jako prošireni, studija je pokazala i da se 78 posto detektiranih ključnih riječi vezalo zu tadašnju senatoricu Harris.  

Nina Jankowicz, bivša voditeljica Disinformation Governance Board, savjetodavnog tijela pri Ministarstvu za domovinsku zaštitu SAD-a, jedna od koautorica Wilsonove studije. U intervjuu za DW ona kaže: „I naša ali i druge studije su pokazale da su žene, koje reprezentiraju intersekcijske identitete, koje su dakle istovremeno i žene i homoseksualne osobe, ili žena koja je crna, pojačano izložene zloporabi i dezinformaciji. A Kamala Harris reprezentira čak tri identiteta: ona je žena, ona je crna žena i južnoazijska žena."

Zastrašivanje, sram i diskreditiranje

Postoje različiti oblici online-seksizma. Sociologinja Sarah Sobieraj u jednoj studiji iz 2018 godine opisuje tri strategije koje se preklapaju i koje se koriste kako bi se ograničio utjecaj žena u digitalnoj javnosti: zastrašivanje, sram i diskreditiranje.

Jankowicz i njezine kolegice i kolege koji su sudjelovali u istraživanju po pitanju spolno specifičnog širenja dezinformacija razliku prave pak sadržajno – i to između seksističkih, transfobnih i rasističkih narativa. Politologinja zna o čemu priča: i ona je sama žrtva seksističke online-mržnje, primila je čak i prijetnje, od silovanja do smrtnih prijetnji.

Koliko su žene u većoj mjeri cilj takvih stvari nego muškarci, postaje jasno i kada Kamalu Harris usporedimo s Josephom Bidenom ili Donaldom Trumpom. Tko se ikada tako minuciozno bavio prošlošću tih muškaraca po pitanju dejtova ili tko je tvrdio da su prostituirali ili da su napredak u karijeri “plaćali” seksualnim uslugama? Zar po tom pitanju puno više zanimanja od Kamale Harris ne bi trebao privući Donald Trump, čovjek koji je bio osuđen zbog seksualnog zlostavljanja i koji je jednoj porno-glumici platio da šuti o njihovom odnosu?  

A koliko ima postova na društvenim mrežama u kojima se tvrdi da su Biden ili Trump trans-osobe? Ili da nisu legitimni građani SAD-a, odnosno da u stvarnosti nisu ni – bijeli?

Ta usporedba po mišljenju stručnjakinje Jankowicz još jasnije pokazuje u kojoj su mjeri dezinformacije protiv Harris zapravo mizogine: “Žene na pozicijama moći očigledno tamo ni u kom slučaju nisu mogle doći samo zahvaljujući svojim sposobnostima. I da one moraju potajno biti zapravo muškarci, što je apsurdno.“

Kamala Harris nije usamljena...

Jedna druga usporedba pak otkriva koliko je strukturalna spolno specifična i rasistička dezinformacija: osobe koje su slične Kamali Harris po tom pitanju, poput Michelle i Baracka Obame ili Hillary Clinton, bile su ili su još uvijek konfrontirane sa sličnim lažima. Za Michelle Obamu se tako tvrdi da je ona trans-žena. Za Baracka Obamu se uzgred također (lažno) tvrdilo da nije rođen na području SAD-a.

Sve to pokazuje da se primarno žene degradira u seksualne objekte samo zato što su - žene. Kod takozvanih “People of Color“ intenzivnije se gleda na obiteljsko podrijetlo ili na obrazovanje, samo zato što su “obojeni”. Razne tvrdnje ili Fake News koje se šire o njima uglavnom imaju malo ili nemaju nikakve veze s tim osobama.

Navedeni primjeri su samo vrh ledenog brijega. Ima bezbroj drugih narativa koji su na suptilan seksistički ili rasistički način pokušavaju na primjer diskreditirati ili prikazati Kamalu Harris kako nekompetentnu političarku.

Eksplozivno širenje narativa

Činjenica da se takvi narativi danas tako eksplozivno šire po mišljenju Nine Jankowicz ima veze s načinom na koji su „projektirane“ društvene mreže. Ona se žali na to da vlasnici platformi očito nemaju baš puno interesa da moderiraju takve sadržaje, sadržaje koji ustvari krše pravila korištenja tih samih platformi.  

Ali korisnici mreža mogu nešto i sami učiniti ako ne žele postati dio te Fake News mašinerije: “Bez obzira radi li se o gender-dezinformacijama ili o Fake News mašineriji: kada se nakon konzumacije određenih sadržaja osjeti da su prisutne intenzivne emocije poput bijesa ili frustracije, visoka je vjerojatnost da vas se manipulira i da tu nešto ne štima.“

A u tom slučaju vrijedi pravilo: bolje na trenutak zastati, konzultirati se na ozbiljnijim izvorima informacija nego što su to postovi privatnih osoba na društvenim mrežama – a u slučaju bilo kakvih dvojbi najbolje ništa ni ne šerati.