Uoči dodjele Oscara 15. ožujka, sva se pozornost usmjerava na film Sinners Ryana Cooglera, film nominiran za rekordnih šesnaest nagrada Američke filmske akademije.
Radnja ove priče strave i užasa smještena je na američki Jug početkom tridesetih godina i prati blizance koji se vraćaju u rodni grad nadajući se novom početku: žele otvoriti prostor za afroameričku zajednicu usred pritisaka svakodnevice u doba rasnih, takozvanih "zakona Jim Crowa" iz 19. stoljeća.

Tijekom večeri otvorenja, slavljenici otkrivaju kako su braća i njihova zajednica postali mete vampira. Uz čudovišta, priča prikazuje i društveno i rasno nasilje toga vremena i sugerira da natprirodni užas odražava stvarne, povijesno ukorijenjene strahove.

Upravo je to vampir zapravo već godinama: predstavlja brige određenog društva i zato ima trajno mjesto u popularnoj kulturi.

Krv se pije od pradavnih vremena

Likovi nalik vampiru postoje odavno u mitovima, folkloru i religiji. U Mezopotamiji se pripovijedalo o demonima koji piju krv. U grčkoj i rimskoj mitologiji strix je bila zlokobna ptica koja se hranila ljudskom krvlju. U hinduističkoj mitologiji vetala je bio duh koji nastanjuje leševe.

Kasnije se vampiri pojavljuju u slavenskoj i balkanskoj predaji i poprimaju obilježja koja povezujemo s današnjim krvoločnim čudovištem: oživljeni mrtvaci koji onda podliježu kolcima, sunčevoj svjetlosti i naravno - češnjaku.

Prvi vampir u engleskoj književnosti bio je Lord Ruthven u kratkoj priči „The Vampyre“ Johna Polidorija iz 1819. godine.

Zatim slijedi najpoznatiji vampir u književnosti: „Dracula“ Brama Stokera iz 1897., roman koji je vampiru osigurao čvrsto mjesto među čudovištima gotičke epohe.

Vampiri na velikom ekranu

Pomama za vampirima dodatno je rasla s pojavom filma. Snimljene su stotine filmova s grofom koji pije krv nedužnih, što ga prema nekim izvorima čini najčešće prikazivanim književnim likom na filmu, odmah iza Sherlocka Holmesa.

Razlozi su brojni: od naše opsjednutosti besmrtnošću pa sve do nečega možda i još više uznemirujućeg: „Vampiri opstaju zato što su čudovišta koja najviše nalikuju nama. Ponašaju se kao mi: pohlepni su i destruktivni“, kaže Sorcha Ni Fhlainn, profesorica filmskih studija na Sveučilištu Metropolitan u Manchesteru, koja se opsežno bavi vampirima u filmu i književnosti.

„Iako znamo otprilike kako izgledaju, oni se uvijek mijenjaju, ovisno o priči kojoj služe i ponekad o raspoloženju nacije u trenutku kada film izlazi“, rekla je za DW.

Werner Herzogov „Nosferatu“ iz 1979. primjer je filma koji odražava tadašnje raspoloženje u Njemačkoj. U njemu vampir dolazi u seosko mjesto kako bi kupio nekretninu, a cijeli film služi kao razmišljanje o poslijeratnom razdoblju i užasu holokausta.

Vampiri osvajaju Ameriku

U današnjem razdoblju političkih i društvenih potresa u SAD nije teško vidjeti zašto vampiri opet dolaze na velika vrata — i to nije prvi put. Sedamdesete su, kaže Ni Fhlainn, bile „desetljeće izrazito zasićeno Draculom — tada dobivamo Dracule u svim oblicima i formatima: Draculu na pozornici i mnoštvo filmskih verzija".

Bilo je to desetljeće snažnih društvenih potresa: SAD je bio zaokupljen aferom Watergate i ustavne krize koja će dovesti do ostavke predsjednika Nixona, a u Europi su jačale nacionalističke stranke. Istodobno su vampiri bili posvuda u popularnoj kulturi, a njihovi se likovi mijenjaju kako bi odrazili duh vremena.

Početkom sedamdesetih Draculu je obično glumio stariji muškarac, „predstavnik starog poretka poslovnih ljudi i moćnika, starog pogleda na svijet“, kao u filmu „Dracula A.D. 1972.“.

Do kraja desetljeća pojavljuje se mlađi, zavodljiviji Drakula, kao u romanu Anne Rice „Interview with the Vampire“ iz 1976. To se kasnije i otvoreno seksualizira u filmskoj adaptaciji s Tomom Cruiseom i primjerice u seriji „True Blood“.

Melankoličan vampir

Trend vampira kao zavodljive, ali i krhke, introspektivne figure koja svoju pravu prirodu želi prikriti od svijeta postaje očit u razdoblju nakon hladnog rata.
„Vampiri su se počeli okretati prema sebi i promišljati svoje društvo, svoju skupinu — gotovo kao nacionalno preispitivanje tko smo i kamo idemo“, ističe Ni Fhlainn.

Priče o vampirima omogućuju nam da dotaknemo teme odnosa moći i nejednakosti te pružaju priliku da se o tim pitanjima govori kroz simboliku i fantaziju.

„Mislim da ponekad ne možemo pristupiti stvarima izravno, moramo ići malo naokolo kako bismo uopće mogli govoriti o ozbiljnim stvarima koje se događaju u našem svijetu jer su preteške. Vampiri nam daju tu krasnu priliku da sve to ipak pogodimo."