Toliko vremena mora biti. Thomas Zimmermann ostaje stajati na platformi za posjetitelje željezare Beeck u Duisburgu. Povlači bijelu zaštitnu kacigu prema vratu. Kao hipnotiziran gleda prema dizalici s koje se tekuće sirovo željezo istovaruje u talioničke bazene. Iskre odskakuju i metar u zrak dok se crvena užarena masa prelijeva u posudu. “Ovo je naprosto veličanstveno. Svaki puta to gledam“, kaže Zimmermann, član Radničkoga savjeta, koji ovaj prizor poznaje više od 30 godina.

“Svatko bi mogao kod Kruppa nešto postati“

Kod Kruppa je počeo raditi 1975. Imao je tada 17 godina, a potražnja za radnom snagom je bila ogromna. Na ploči pred kadrovskom službom stajalo je pedesetak oglasa: dizaličar, strojar, kontrolor materijala. Thomas Zimmermann odlučio se za posljednje. Odmah je bio zadužen za besprijekorni protok materijala u Čeličani Duisburg-Rheinhausen. Iako se školovao za trgovca, brzo je naučio raditi posao kontrolora, a u večernjoj je školi učio služiti se s jednim velikim računalom. “Tko ovlada poslom, taj ovdje može postati netko i nešto“, kaže Zimmermann, baca posljednji pogled u talioničko korito, penje se uz stepenice i odlazi kolegama u upravljački centar. Glavno zanimanje Zimmermanna i dalje je stručnjak za kompjutore, no danas pogon obilazi u ulozi člana Radničkog savjeta te dijeli letke za sljedeći večernji informativni sastanak.

Ogorčena radnička borba 80-ih

Angažman u sindikatu za njega je kao metalca nešto samo po sebi razumljivo. “U 70-ima si morao prvo ući u sindikat metalaca (IG Metall), prije nego što si uopće smio potpisati ugovor o radu“, kaže ponosni metalac. A da posloprimci snažnog zastupnika doista i trebaju, on to najbolje zna. Zimmermann i njegove kolege su 1982. iz televizijskih vijesti doznali da se njihova tvornica treba zatvoriti. Spontano su obustavili rad i organizirali prosvjede. “To mi se uvuklo pod kožu, do samih kostiju, takva se borba ne zaboravlja“, sjeća se Zimmermann. Štrajk je trajao dva tjedna, a tada su posloprimci pristali na kompromis: odustalo se od otpuštanja zbog tehnološkog viška, starije su kolege dobile otpremnine, mlađi su raspoređeni po drugim tvornicama. Od tada je Zimmermann radio u Bochumu, počeo je opet sasvim od početka - kao kontrolor materijala.

“Curo, odi u Krupp!“

No, ukidanja radnih mjesta time još nisu bila završena. Od 1991. do 1994. broj radnika se gotovo prepolovio. Fuzija s konkurentskom tvrtkom Thyssen nekoliko godina kasnije uništila je dodatna radna mjesta. No, član Radničkog savjeta je siguran u jedno: bez sindikata moglo je biti još i gore. “Sindikalni rad mi je važniji od zarađivanja novca,“ kaže Zimmermann. Tek je prije tri godine isposlovao kolektivni ugovor na razini tvornice. No, to sigurno nije i posljednji - unatoč milijardskoj dobiti koju ThyssenKrupp ostvaruje svake godine. “Ne želim ni znati što bi se dogodilo, ako bi ovoj grani ponovno krenulo loše.“ Ipak, može se pričati i o nečemu pozitivnom. Koncern je obećao da će uvesti više stalnih naučničkih mjesta. I zbog toga će Thomas Zimmermann svojoj kćeri koja će sljedeće godine maturirati, također reći: “Curo, odi u Krupp.“