Njemački list FAZ objavio je članak pod naslovom „Strog prema Kinkelu, blag prema Kohlu" u kojem novinar Michael Martens analizira knjigu njemačkog političara i bivšeg visokog predstavnika u BiH Christiana Schwarz-Schillinga: „Proigrani mir u BiH – Kako je Europa zakazala na Balkanu". U njoj se ovaj bivši ministar u vladi Helmuta Kohla osvrće na politiku prema Balkanu devedesetih godina.

„Na sjednici njemačke vlade 8. prosinca 1992. došlo je do žestokog spora između Helmuta Kohla i Christiana Schwarz-Schillinga, ministra za poštu i telekomunikacije. Stidim se, rekao je ministar, što pripadam ovoj vladi 'ako ona nastavi ne poduzimati ništa'. Sve se završilo 'prilično oštrim pozivom kancelara na poštivanje reda' i njegovim podsjećanjem da 'nitko nije prisiljen sjediti u vladi' ako mu se to ne sviđa.“

Tako Schwarz-Schilling u svojim nedavno objavljenim memoarima opisuje kraj svog prvog političkog života, piše Michael Martens za FAZ. Nakon svađe s Kohlom, Schwarz-Schilling daje ostavku na dužnost ministra. Razlog tome je od strane CSS-a kritizirana 'neaktivnost' njemačke politike prema , Bosni i Hercegovini, što je odredilo buduće djelovanje ovoga političara.

U knjizi do sada neobjavljeni transkripti razgovora 

„Odnos Bonna prema ratu 'na kućnom pragu' bio je, kako to predstavlja Schwarz-Schilling, katastrofalan“, piše Martens i dodaje kako je knjiga njemačkog političara o njemačkoj politici na Balkanu devedesetih, čak i ako ne dijelite sve njegove zaključke, jako  informativna. Posebno zbog po prvi put objavljenih pisama, transkripata, telefonskih poziva i drugih dokumenata iz Schwarz-Schillingovog opsežnog privatnog arhiva. Oni pružaju uvid u politiku koju su vodili Helmut Kohl i njegov ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel, ali i u Schwarz-Schillingov pogled na to. Pri tome Kinkel, njegov prethodnik Hans-Dietrich Genscher, Otto Graf Lambsdorff i stranka FDP (tada koalicijski partner CDU/CSU-a) nisu dobro prošli u knjizi. 

Budući da je Ministarstvo vanjskih poslova u to vrijeme moralo stajati iza Kinkelovog kursa, CSS-ovi zaključci odnose se i na njih i na njihovu "arogantnu“ i „sramnu" politiku. Time je pojedinim diplomatima nanesena nepravda, ali sigurno ne i tadašnjoj politici Kinkelovog ministarstva prema Balkanu“, piše u članku. 

Autor teksta pojašnjava kako je Schwarz-Schillingova stvarna ljutnja usmjerena protiv "neodgovorne površnosti" Kinkelove „politike". Martens navodi da je kancelar Kohl, koji je imao ovlasti za davanje smjernica za vanjsku politiku, u knjizi puno manje kritiziran nego Kinkel i to tumači starom stranačkom disciplinom Schwarz-Schillinga. 

„S obzirom na rat u Bosni, Schwarz-Schilling piše o nedovoljno upućenom, nedovoljno odgovornom, nedovoljno empatičnom i ponekad čak ciničnom odnosu tadašnje njemačke vlade.“ 

Ali prema svom šefu Kohlu, on je relativno blag. Okidač za Schwarz-Schillingovu ostavku, kaže se dalje u članku FAZ-a, bila je odluka FDP-a da se pridruži ustavnoj tužbi koju je pokrenuo SPD. „Ova tužba bila je usmjerena protiv angažmana Bundeswehra u cilju pomoći žrtvama velikosrpske politike i agresije. Odbacivanje bilo koje vrste vojne pomoći od strane SPD-a, CSS je ilustrirao odlomcima iz govora političara u Bundestagu, poput Rudolfa Scharpinga (SPD), koji je tvrdio: 'Svatko tko želi mirno rješenje mora izbjeći eskalaciju'. Ratni zločinci poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića bili su ohrabreni ovakvim istupima protivnika intervencije i nesmetano i bez uplitanja nadmoćnog NATO-a, naređivali masakr za masakrom nad bosanskim muslimanima. 

Manji koalicijski partner određivao politiku prema Balkanu

Schwarz-Schilling smatra nečuvenim to što je FDP prešao na kurs SPD-a i tako vlastitoj koaliciji zabio nož u leđa. Budući da je Kohl igrao na kartu 'apsolutnog izbjegavanja sporova' s FDP-om - kako se ne bi ugrozila njegova vlast i moć -  manji koalicijski partner je u konačnici mogao određivati balkansku politiku službenog Bonna. Kao dokaz za to, Schwarz-Schilling citira razgovore koje je o tome vodio s Kohlom“, piše Martens.

On ukazuje kako je jača strana knjige s mnoštvom citata i izvora i to što CSS ne analizira samo događaje u Njemačkoj. „Svi neuspjesi službenog Bonna blijede u odnosu na otvoreni cinizam s kojim su Pariz pod vodstvom Fransoa Mitteranda i London pod vodstvom Johna Majora sustavno promovirali velikosrpsku politiku protjerivanja civila služeći se paravanom tobožnjih pregovora. Britanska uloga ionako je sveobuhvatno prikazana u knjigama poput "Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia" irskog povjesničara Brendana Simmsa, ali Schwarz-Schillingova knjiga, u kojoj se to sve usporedno rekapitulira, upravo time dobiva na dubini“, piše Martens. 

I dok je, kako u svojoj recenziji prosuđuje novinar FAZ-a, prvi dio knjige „od općeg političkog interesa“, drugi dio, u kojem Schwarz-Schilling daje viđenje svog neuspjeha na dužnosti visokog predstavnika u BiH, „zanimljiv je za stručnu publiku ali previše ide u detalje“. Martens upozorava čitatelje da je tu mnoštvo rečenica sa skraćenicama i tehničkim izrazima: IPTF, IMA, Bonn Powers, PIC-Steering-Board, OHR, HR i pita se u jednom trenutku, neće li mnogi odustati u jednom trenutku od zahtjevnog čitanja drugog dijela knjige. 

Njemački novinar Martens navodi kao zanimljiv detalj činjenicu da je Mitterrandov nasljednik Jacques Chirac tražio ponovno zauzmanje Srebrenice vojnom intervencijom, ali navodi da za to na nažalost nisu navedeni izvori. 

"Sve u svemu, jasno je sljedeće: Christian Schwarz-Schilling je 1992. godine, ne obazirući se na vlastitu karijeru, rekao što je trebalo reći, a zatim se desetljećima nakon toga zalagao za ljude u BiH. Dio njegove knjige u kojem se bavi njemačkom politikom u odnosu  na prvi rat u Europi nakon 1945. godine, impresivan je i vrijedan čitanja", zaključuje se u recenziji knjige Christiana Schwarz-Schillinga, koju je objavio Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Priredila: Jasmina Rose