„Dobar dan, ja sam Leonora Cecilia Sentino, imam 30 godina, radila sam četiri godine na odjelu hitnje njege u Saudijskoj Arabiji". Šest dana tjedno, po dvanaest sati dnevno ova Filipinka je radila na granici s Jemenom, zbrinjavala je ranjenike iz sukoba u toj zemlji. Odlučila je pokušati da se prebaci u Njemačku.

Filipinska podrška Njemačkoj

Patricia Yvonne Caunan je zamjenica filipinske državne tajnice u Agenciji za radnu migraciju. Tko na Filipinima želi raditi u inozemstvu mora se obratiti njezinoj instituciji. Ona kaže: “Pod mojim rukovodstvom imat ćemo mjesečne sastanke, kako bismo osigurali pridržavanje popisa i da se uspostavi otvorena komunikacija između dvije strane”. Caunan, koja je prije ove dužnosti bila pravnica u jednoj privatnoj firmi, upravo se vratila iz posjeta Njemačkoj. Ona želi više priznanja i poštovanja za to da Filipini drugim, doseljeničkim zemljama pružaju podršku u vidu radne snage:

 „Želim da naše partnerske zemlje ulože u održivost programa. To se može raditi na različite načine, stipendijama, izgradnjom centara za obuku. O tome smo razgovarali s Nijemcima prilikom posljednjeg susreta”. Japan, na primjer, daje dodatnu pomoć za vrijeme tečajeve jezika, omogućavajući pristup internetu. Caunan je nadležna i za državni projekt regrutiranja medicinskog osoblja za Njemačku. Do ove godine je u Njemačku dolazilo po 500 filipinskih medicinskih sestara, a od sljedeće će ih biti 1500.

„Ukupni proces mora se pojednostaviti, manje dokumenata, bez dugog čekanja, više digitalizacije. To je naš smjer, a očekujemo istu efikasnost i od partnerskih zemalja”, kaže Caunan.

Njemački na Internetu

Filipinski njegovatelj Rafael ima 28 godina i nakon svog posla dva sata dnevno na internetu uči njemački. Rezultat je osrednji, ali po propisima je dovoljan za prvo vrijeme. Dugoročni Rafaelov cilj je da radi u odjelu intenzivne njege, a upravo ta radna snaga nedostaje Njemačkoj. Na temelju posredovanja certificirane privatne agencije uskoro će doći na posao u bolnicu u blizini Frankfurta. Šef agencije Jason Heinen kaže da je ima najmanje 1000 zahtjeva za posredovanjem.

Ali i on je očajan zbog birokracije. Navodi primjer da Njemačka inzistira na tome da njemačko veleposlanstvo u Manili ovjeri svjedodžbe medicinskog osoblja, iako je to već uradila nadležna filipinska institucija. Sve to sada traje četiri do šest tjedana. Isto tako, sveučilišna diploma se ne priznaje odmah, kao u drugim zemljama. Benjamin Nabert, koji radi za drugu posredničku agenciju, žali se da je Njemačka uvela dodatnu prepreku – stručni jezični ispit. A Njemačka se prema njemu nalazi u „utakmici" s drugim zemljama oko privlačenja stručne radne snage.

Nesretni i diskriminirani

Uz sve to, proljetos je provedena anketa među filipinskim medicinskim osobljem u Njemačkoj. Rezultat: nesretni su i osjećaju se diskriminiranima. Rafael je o tome nešto gledao na internetu, ali ne želi da ga takve stvari obeshrabre: „Mislim da to ovisi od tebe samog, kako da pobijediš rasizam. Ja se toga ne bojim“, kaže on. Heinen kaže da je važno da je njemački tim također spreman za dolazak ljudi i da očekivanja ne budu previsoka – da svi odmah super govore njemački i slično.

I posrednik Nabert priča o specijalnim interkulturalnim tečajevima za njemačke klinikę, kako bi se izbjegli nesporazumi. Rafael se u svakom slučaju raduje trostruko većoj plaći, jer trenutno zarađuje 500 eura mjesečno. Namjerava i pomoći svojoj obitelji.

I Sydney ima iste planove. 33-godišnja bolničarka je čak bila glavna sestra na odjelu. Sydney se raduje Gießenu: „Odrasla sam u regiji metropole Manile. Smatram da je Gießen savršeno mjesto za mene. Tamo mogu voziti bicikl, a možda mogu i u šetnje u okolini. Vidjela sam da je tamo i prvi matematički muzej na svijetu. Volim matematiku i to je probudilo moje zanimanje, sigurno će biti zanimljivo”.

„Imaju drugačiju boju očiju”

Sydney smatra da ju je njezin posrednik dobro pripremio za novu domovinu, pa i što se tiče jezika. Nada se da će joj se uskoro pridružiti njezin partner, koji je iz iste branše. Ali što ako do tada upozna nekog finog njemačkog mladića? Ona se smije i kaže: „Nadam se da me neće hipnotizirati svojim očima, čula sam da imaju drugačiju boju očiju".

Filipinsko medicinsko osoblje priželjkuje da ih srdačno dočekaju u Njemačkoj, da tamo mogu dokazati svoju stručnost i da im ukažu poštovanje i zbog njihove odluke da dođu, a i zbog njihove marljivosti. Na koncu konca, odlaze iz zemlje kojoj je također potrebno medicinsko osoblje.

Caunan o tome kaže: „Cilj je da Filipinci imaju izbor, bez obzira hoće li u inozemstvo ili ne. Nažalost, trenutno smo jako daleko od toga".

Kathrin Erdmann (NDR)

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu