Nadu upoznajemo s folijama za pramenove na glavi nadvijenu nad kadu dok se njezina trogodišnja djevojčica igra oko nje prije nego što će pasti sa stolice u jednoj od akcija pentranja u kuhinji. Kasnije je vidimo kako premješta stvari iz hladnjaka na vanjski prag prozora jer joj je ovaj crkao. Kako usisava prašinu po stanu i istovremeno zabavlja svoju kćerkicu Havu koja joj ne da ni sekunde mira. Kako se svađa s tetom u vrtiću jer kasni i dovesti i odvesti dijete te kako pokušava navrat-nanos izorganizirati nekoga tko će ga pokupiti iz istog tog vrtića jer joj je šef nenajavljeno „uvalio" još jedan sastanak zbog kojeg mora ostati duže na poslu. Nada je, vrlo brzo shvaćamo, samohrana majka. I njezin kaos dobro je poznat svakoj majci u sličnoj situaciji. Ono što ovu ipak čini drugačijom je činjenica da Hava nije sasvim uobičajeno naporno trogodišnje dijete. Hava, naime, ima poremećaj autističnog spektra."Kaotični život Nade Kadić"

Igrani film koji je postao dokumentarni

Ponekad vam za gledanje filmova ne treba nikakva prethodna informacija. Zavalite se u sjedalo u kinu, nakon foršpana krene film, vi ga odgledate i izađete s mišljenjem da je dobar ili loš. Ali o nekim filmovima je dobro ponešto znati prije nego što uđete u kino. „Kaotični život Nade Kadić“ definitivno spada u takve. Jer on se gleda sasvim drugim očima kada se zna da je Nada, odnosno glumica Aida Hadžibegović, Havina majka i u stvarnom životu i da Hava doista ima poremećaj autističnog spektra. I da ni Aida ni Marta to nisu znale kada je meksička redateljica Marta Hernaiz Pidal odlučila snimiti igrani film s Aidom Hadžibegović koji će biti blizu njezinog stvarnog života. „Jednoga dana me Aida nazvala“, ispričala nam je Marta s kojom smo se našli u jednom kafiću na Potsdamer Platzu uoči premijere njezinog filma na Berlinalu, „i rekla mi: Hava ne može glumiti u tvom filmu jer ima poremećaj autističnog spektra. Ja sam joj na to odgovorila. Ti moraš odlučiti želiš li to ili ne. Ali ili ćemo snimiti ovaj film s Havom ili ćemo odustati od cijele ideje. Jer ja ne želim da neko drugo dijete glumi u njemu." Aida je odlučila ostati u projektu i njih dvije su se bacile na razradu scenarija s novom situacijom. „Ovo nije film o autizmu", kaže redateljica, „ali je autizam postao dio njega". Ona ga voli opisati kao igrani film koji je postao dokumentaran. A Hava se na kraju pokazala najboljom glumicom s kojom je Marta ikada radila: „Ne samo da je ona bila odlična nego je zapravo nesvjesno tjerala i sve druge oko nje da budu bolji. Znate, glumci uvijek razmišljaju puno o tome kako će nešto odglumiti, ali kada je Hava bila oko njih, ona bio toliko zaokupljala njihovu pozornost time što su morali stalno paziti da nešto ne napravi da su glumili potpuno prirodno. To je bilo divno iskustvo."

Meksikanka u Sarajevu

Marta je, priča za DW, poželjela snimiti film o Aidi čim ju je upoznala kao asistenticu svog profesora na Sarajevskoj filmskoj akademiji gdje je studirala u programu „film.factory". Odmah joj je izgledala kao živopisan filmski lik - u svom malom uredu, kaotična, s cigaretom u ruci, dugom kovrčavom kosom i malim djetetom kod kuće. S vremenom su Marta i Aida postale prijateljice. Marta je bila fascinirana i činjenicom da su jednake dobi, a da su im životne situacije tako različite. Iz početnog impulsa se s prijateljstvom razvijala i ideja o zajedničkom projektu. Film je trebao biti svojevrsni rezime Martinih iskustava i skoro trogodišnjeg života u Bosni i Hercegovini. „To iskustvo mi je otvorilo glavu", kaže nam. Bio je to prvi put da je ova mlada redateljica živjela izvan svoje domovine i sarajevska svakodnevica Meksikanke koja ne zna bosanski bila je prepuna izazova koji su je natjerali da na „obične“ stvari gleda sasvim drugim očima, da ih doživljava puno intenzivnije.

Roadmovie po balkanskim gudurama

„Nema potrebe da ideš nekud da bi se izgubio" stoji u press-materijalu o filmu „Kaotični život Nade Kadić“. Marta je sebe, pak, našla u Sarajevu, a njezina junakinja Nada uporno želi izaći iz njega jer joj se čini da je izgubljena u kaosu svog života. „Taj aspekt izlaska iz grada mi je bio važan zato što Sarajevo može djelovati vrlo klaustrofobično, a i općenito puno ljudi odlazi iz Bosne. I Aida je uvijek htjela otići – u Beč, u Island...“ Nada sjeda sa svojom kćerkom u stari očev Yugo i odlazi u planine tražeći mir – u sebi i oko sebe. Film se u tom trenutku pretvara u roadmovie po balkanskim gudurama (sniman u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori) u kojem se Nada vraća svojim korijenima. „To mi je bilo važno jer sam htjela imati i taj aspekt regije i njezine posebnosti, njezine povijesti, rata koji je i sama Aida koja ima 30 godina doživjela", kaže Marta o svom prvom dugometražnom filmu. Njezin kratki film „Dobro“ je, pak, već prikazan na prestižnom festivalu u Cannesu.

Na kraju filma je Nada ponovno u Sarajevu, ali jedna mirnija Nada, točnije pomirena sa sobom i svojim životom. „Mene vrlo intrigira taj odnos rezignacije, pomirenja i nade. Jer to pomirenje može imati tužan karakter, ali ja u njemu vidim i nešto dobro.“ Njezina junakinja se ne zove slučajno tako kako se zove. Marti se jako svidio Aidin prijedlog jer „nada“ na španjolskom znači „ništa“, a na bosanskom ono što je na španjolskom „esperanza“.