Nagradu 'Sjećanje i budućnost' za dokumentarni film, u iznosu od 10.000 Eura, dodjeljuje zaklada "Sjećanje, odgovornost i budućnost", zaklada koja je proizašla iz nekadašnjeg njemačkog fonda za isplaćivanje odštete prisilnim radnicima iz vremena nacističke vladavine. Osnovni cilj zaklade je da podupire projekte i inicijative koji se zalažu za jačanje demokracije i zaštitu ljudskih prava. Za natječaj je bilo prijavljeno više od 150 filmova, od čega je šest izabrano i prikazano u okviru natjecateljskog programa.

Moto nagrade nije izabran slučajno, objašnjava Gabriele Freitag iz Zaklade: "Iza imena nagrade, "Sjećanje i budućnost", krije se program naše zaklade. Mi nagrađujemo filmske redatelje iz istočne Europe koji se s jedne strane kritično bave situacijom u svojim zemljama, ali s druge pokazuju i perspektivu za budućnost."

Granice, i kako ih prevladati

Granice, kako one nastaju, kako ih se može prekoračiti - to su najvažnije teme kojima se redatelji dokumentarnih filmova u Wiesbadenu bave. Oni gledatelje vode na krajnje rubove istočne i jugoistočne Europe, u tamne , zamagljene doline rumunjskih drvosječa i u mala pogranična sela na slovačko-ukrajinskoj granici.

Szelmenc je selo samo 400 kilometara udaljeno od Beča, pa ipak kao da je iz nekog drugog svijeta.

Kroz selo prolazi ograda, tanka žičana ograda, koja, međutim, ne dijeli samo selo na dva dijela: ona dijeli i obitelji, susjede, sudbine ljudi - to je granica između dvije države, između Slovačke i Ukrajine. Priča ovog sela koji je u vrijeme vladavine socijalizma bilo ujedinjeno, ispripovijedana je s humorom u filmu "Zadnja stanica".

To je neobična priča, kojom se svojevremeno bavio čak i američki Kongres, priča o stanovnicima sela koji su htjeli, pokušavali biti jedno selo, živjeti zajedno, ali im to na kraji ipak nije uspjelo. Pomogla nije niti izgradnja posebnog graničnog prelaza: ulaskom Slovačke u Europsku uniju je ograda koja prolazi kroz Szelmenc postala vanjskom granicom EU, podjela je zacementirana. I tako sada ujak Petja iz Malog Szlemenca na ukrajinskoj strani treba skupu vizu kako bi mogao posjetiti tetku Marisju u Velikom Szlemencu u Slovačkoj.

Europa, kakva je bila, kakva će biti

Europa je narasla, postala je šarenija, u njoj se govori više jezika, mnogi su procesom europskog ujedinjenja dobili. Ali ima i gubitnika, ljudi koji žive u siromaštvu, sela koja izumiru. Mnogi redatelji dokumentarnih filmova upravo tim aspektima posvećuju pažnju: rastavljene porodice, trka za novcem, život pod teretom beskonačnih dugova.

Redatelji zastupljeni u Wiesbadenu pokazuju Europu kakva je bila, kako se mijenjala, i kakva je danas. Oni su ne samo promatrači, oni su aktivni sudionici tog procesa ujedinjenja, oni su često graditelji mostova. Iz perspektive Zaklade "Sjećanje, odgovornost i budućnost" je to vrlo ohrabrujući razvoj, naglašava Gabriele Freitag: "Kada govorimo o prošlosti, ne radi se nužno o Drugom svjetskom ratu. Važno je da se pokaže kako u našj sadašnjosti, jednako kao i u našoj budućnosti, stalno odzvanja i naša prošlost."