U samom početku je sve još bilo u najboljem redu. Tri kopije svoje skulpture „Always Franco“, Eugenio Merino prodao je odmah i to po cijeni od 30.000 eura po komadu. Riječ je o djelu, skulpturi od silikona koja bivšeg časnika i diktatora Franca prikazuje u prirodnoj veličini, zatvorenoj u staklenom hladnjaku – sličnom onima u kakvim se obično prodaje Coca-Cola ili druga osvježavajuća pića. “Postavio sam ga u hladnjak jer mislim da je on zapravo još uvijek vrlo svjež. On je u našem društvu još uvijek itekako prisutan”, rekao je 37-godišnji umjetnik.

Od Francove smrti prošlo je u međuvremenu gotovo 40 godina, no rad poput ovog u Španjolskoj još uvijek budi žesto reakcije i burne osjećaje. S jedne strane Merino je dobio mnogo pozivnih kritika, pohvala za hrabrost, no s druge strane, od konzervativno desničarskog djela društva isto toliko osuda i uvreda. Sukob koji je nastao kao i nove burne javne diskusije, zapravo samo pokazuju kako Španjolska još uvijek nije pronašla pravi način sučeljavanja s prošlošću vezanu za razdoblje diktature Franca – od kraja građanskog rata 1939. godine pa sve do njegove smrti, 1975.

"Umjetnici koji iskrivljuju povijest..."

“Always Franco” po prvi put je javnosti predstavljena 2012. godine na umjetničkom sajmu ARCO. Neposredno nakon toga, Nacionalna zaklada Francisco Franco, podnijela je tužbu protiv umjetnika i zatražila odštetu u iznosu od 18.000 eura zbog “klevetanja bivšeg šefa države”. U srpnju ove godine, ova je tužba ipak odbijena uz objašnjenje kako je riječ “o umjetničkim slobodama”. No spomenuta Zaklada podnijela je žalbu na ovu presudu. “Ti ljevičari koji se nazivaju umjetnicima i piscima, pate od ozbiljnih problema”, izjavio je Jaime Alonso, podpredsjednik Zaklade u razgovoru za Deutsche Welle i dodao kako oni “iskrivljuju povijest”. “Oni vjeruju da nas mogu uvjeriti u to da je 40 godina pod Francom bilo ništa drugo nego jedno loše vrijeme, puno progona…”, rekao je Alonso. Nacionalna zaklada Francisco Franco djeluje s ciljem, kako je naveo Alonso, “obrane dostojanstva rada i ideologije bivšeg diktatora”. Prema njegovom mišljenju, Francov režim nije bio niti fašistički, a niti represivan.

Međutim, povjesničari su drugačijeg mišljenja. Neki od njih, a među njima i Francov biograf, Paul Preston, procjenjuju da su vojne snage bivšeg diktatora tijekom građanskog rata usmrtile najmanje 150.000 civila. Snage republikanaca su usporedbi s time bile relativno “bezazlene”. Od njih je stradalo oko 50.000 civila.

Duboki razdor u španjolskom društvu

Obje sukobljene strane u sporu oko spomenute silikonske skulpture su svaka na svoj način, duboko ogorčene zbog načina kojim se ova zemlja ophodi prema prošlosti i sjećanju na Franca. Alonso i njegovi istomišljenici smatraju da se Franca nepravedno predstavlja kao čudovište. Nasuprot njima, Merino drži da Španjolska još uvijek nije pronašla pravi način kako da se odnosi s Francovom baštinom te u tom smislu još uvijek nije „ni pronašla svoj mir“.

„Španjolska ima jedan veliki problem. Stvar je u tome da su u drugim zemljama diktatori ili izvršili samoubojstvo ili su linčovani. No, ovdje ne. Franco je mirno preminuo u svom krevetu i nikada mu nije bilo suđeno. No, ne može se jednostavno reći:'To se nikada nije ni dogodilo', budući da se itekako mnogo toga desilo“, kaže Merino.

On podsjeća na još jedan drugi primjer. 2010. godine, kada je jedan poznati sudac, Baltasar Garzon započeo s istragom zločina u vrijeme Francove diktature. Sudac je na kraju osuđen i suspendiran, budući da je navodno „zloupotrijebio svoj položaj i svoje ovlasti“.

„Mora se konačno više toga dogoditi“

Španjolsko suočavanje s prošlošću je doista od promjene koja se dogodila u 70-tim godina, vrlo teška tema. Socijalistički premijer Jose Luis Zapatero, čiji je djed (republikanac) u borbi protiv Franca izgubio život, pokušao je po prvi puta 2007. godine, ovu temu rješiti s pravne strane, uvođenjem određenih zakona. On je donio zakon o „moralnom obeštećenju“, kojim se žrtvama režima pruža prilika dobivanja odštete. Prema ovom zakonu su s javnih mjesta u Španjolskoj trebali nestati simboli i kipovi bivšeg diktatora te isto tako biti promijenjena imena ulica i trgova koji su do tada nosili njegovo ime.

Prema mišljenju predstavnika desničarskih političkih strujanja, ovaj je zakon nepotrebno "unio nemir" i prošlost prikazao u "negativnom svjetlu". No, prema mišljenju ljevičara, ovaj je zakon pak još uvijek preblag i preoprezan. Čak i jedan od Zapaterovih savjetnika po ovom pitanju, povjesničar Jose Alvarez Junco, smatra kako su ovi pokušaji ipak bili „preoprezni“. „Mora se dogoditi više toga – pogotovo kada je riječ o ekshumaciji onih koji nikada nisu bili pokopani kako treba. Njihova su tijela još uvijek u masovnim grobnicama pored cesta…“, rekao je Junco za Deutsche Welle.

Imena ulica i trgova još uvijek nose Francovo ime

Usprkos zakonu koji to zapravo zabranjuje, u Španjolskoj još uvijek mnoge ulice i trgovi nose imena bivšeg diktatora Franca i njegovih časnika. Najpoznatiji primjer je jedan veliki spomenik, nedaleko od Madrida kao i Dolina palih (Valle de los caidos), gdje počiva sam Franco. Oko ova dva spomenika već se godinama u Španjolskoj lome koplja i vode diskusije. „Vlada se zapravo nalazi pred teškim zadatkom u kojem mora pronaći ravnotežu – između priznanja žrtava s jedne strane i opasnosti od nastajanja kontroverze s desničarima, s druge strane“, objašnjava Junco. No, on je uvjeren kako će se ove napetosti tijekom slijedećih godina ipak smanjiti. Preživjelih građanskog rata će biti sve manje, a za mlade Španjolce je Franco ionako od malo važnosti.

Što se umjetnika Eugenia Merina tiče, on i dalje namjerava „kopati“ po tamnoj prošlosti svoje zemlje i to bez obzira hoće li pri tome ponovno uzbuditi duhove ili ne. „Ja i dalje mogu reći što mislim. I o tome se radi. Mogu reći moje mišljenje i ono u što sam uvjeren, a pritisak koji se na mene vrši to ništa neće promijeniti“, kaže Merino.