Situacija u francuskom gospodarstvu nije baš sjajna. No, bolje da počnemo s pozitivnim. “Sada svatko govori o europskom 'bolesniku', no Francuska još uvijek raspolaže izvrsnom infrastrukturom i dobrim životnim standardom. A tijekom svjetske gospodarske krize se francusko gospodarstvo nalazilo u boljem položaju od primjerice britanskog”, kaže Diego Iscaro, ekonomist u HIS Global Insightu u razgovoru za DW.

Osim toga, proizvodnja u Francuskoj se nalazi iznad europskog prosjeka dok su privatna zaduženja niska – državni dug u Velikoj Britaniji i SAD-u također nije manji, u Japanu je čak i znatno veći. Kada gospodarstvo stagnira, tada velika državna zaduženja ionako nisu ništa neobično. Isto tako, ne postoji niti neka čarobna granica koju ona ne smiju prijeći. I općenito se može reći kako trenutno postoji svega nekoliko zemalja unutar EU-a koje uspijevaju zadržati gornju granicu od 60 posto bruto nacionalnog dohotka.

Toliko o pozitivnom. Manje obećavajuće su već prognoze rasta. Međunarodni monetarni fond, kao i francuska vlada, očekuju svega 0,4 posto rasta za 2014. – što je tek polovica od 0,8 posto koliko se očekuje za cijelu eurozonu. U posljednja dva kvartala je gospodarski rast u Francuskoj iznosio nula posto dok je nezaposlenost veća od 10 posto.

U svom najnovijem izvješću državnog proračuna francuski ministar financija Michel Sapin je predložio da se državni deficit ne počinje smanjivati odmah, nego tek 2016. godine, što međutim Europska komisija neće samo tako dozvoliti. "Ovo najnovije izvješće ne pokazuje samo da je Francuska u potpunosti iskoristila sve mogućnosti EU pravila, već da se ona pravi kao da ta pravila i ne postoje", rekao je Aengus Collins, ekonomist za eurozonu pri Economist Intelligence Unitu u razgovoru za DW. Inače, Komisija može prijedlog državnog proračuna vratiti na doradu nekoj zemlji ukoliko on jako krši pravila EU-a.

S druge strane, Francuska je najavila da će u sljedeće tri godine uštedjeti 50 milijardi eura, što je prema mišljenju Iscara, "ništa u usporedbi sa štednjom u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj".

Mora li Njemačka učiniti više?

Od 2012. godine je Francuska smanjila doprinose koje poslodavac mora platiti za socijalna osiguranja zaposlenih. Prema mišljenju ekonomista Gregorija Claeysa, ova je zemlja stoga na dobrom putu. "Reformi naravno mora biti, no pravo 'gradilište' je zapravo tema konkurencije s drugom gospodarskom silom u Europi, a to je Njemačka, na polju plaća i radnih troškova. Od uvođenja eura su plaće u Njemačkoj tek polako rasle – u usporedbi s proizvodnjom. U Francuskoj su one pak paralelno rasle s proizvodnjom, što je umanjilo njezinu konkurentnost na tržištu", kaže on. Claeys stoga zaključuje da bi plaće u Njemačkoj trebale porasti kako bi se ujednačile s drugima u EU i kako bi se ojačalo tržište.

Aengus Collins je međutim skeptičan. "Reći kako se problemi u Francuskoj mogu riješiti promjenom situacije u Njemačkoj, prema mom mišljenju, nije uvjerljivo. Mislim da Francuska treba značajne promjene, posebno u poreznom sustavu i na tržištu rada". Diego Iscaro se slaže s ovim mišljenjem i kaže kako se u posljednjih deset godina u Francuskoj po pitanju reformi nije dogodilo ništa – a posljedice toga se mogu vidjeti sada, kada konjunktura diljem svijeta pobolijeva.

Njih se obojica slažu i u mišljenju da je francuskim poduzetnicima potrebno više fleksibilnosti. Primjerice, radni tjedan od 35 sati gotovo onemogućava rad koji bi bio brži, s manje birokracije i više zaposlenih. I uopće, prema njihovom mišljenju, u Francuskoj postoji previše birokracije i previsokih mjesečnih dohodaka. Claeys naglašava kako, međutim, nije riječ samo o nižim plaćama već da i treba više poticati cjelokupni sektor uslužnih djelatnosti te reformirati upravo one jače zaštićene djelatnosti kao što su apotekari, javni bilježnici i taksisti.

Poseban slučaj?

Njemačka Agenda 2010 često se prikazuje kao najbolji primjer uspješnog projekta reformi koji je Njemačkoj pomogao da kroz financijsku krizu prođe relativo neoštećeno. Naravno da se ovaj model ne može prenijeti jedan za jedan, no ne postoji nikakav razlog zašto slične reforme ne bi mogla preuzeti i susjedna Francuska. U to su uvjereni i Iscaro i Collins.

No, Collins istodobno upućuje na različite (životne) filozofije u ove dvije zemlje. "Nije toliko riječ o gospodarskim strukturama, već o razlikama u socijalnim i ekonomskim modelima. Najveći francuski izazov će biti napuštanje njezinih povijesnih sustava jakih socijalnih davanja", kaže on.

Mišljenje kako bi Berlin kao snažni gospodarski partner trebao preuzeti više odgovornosti i putem povećanja plaća djelovati na deflacijske tendencije u eurozoni u Francuskoj je široko zastupljeno. A francuski političari zastupaju i dalje politiku takozvanih malih koraka, kao trenutno najbolje rješenje napretka. "Ne radi se dilemi – ili zadržati status quo ili odmah skočiti u neku neoliberalnu avanturu. Sada je najvažnije polako se osloboditi tereta koji građanima i poduzećima otežavaju život", zaključuje Collins.

Koncentracija na pozitivno

Svi se slažu u tome kako bi trenutno bilo kontraproduktivno kada bi se Francuska previše koncentrirala na visoki državni deficit. "Smanjenje deficita koje mnoge vlade u euro-zoni provode na vrlo rigidan način dovele su sasvim jasno do produženja i pojačanja krize. U fiskalnom sektoru mora ostati dovoljno slobodnog prostora kako se ne bi ugušila potražnja na domaćem tržištu pojedinih država", kaže Collins.