1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Društvo

Frieda Daniels i njezina borba za pravdu

Nadine Michollek
9. travnja 2022

Frieda Daniels ima 89 godina, ona je umjetnica na užetu i Sintica. Nacisti su proganjali njezinu obitelj. Još uvijek nije dobila odštetu za pretrpljenu nepravdu. I još uvijek za bori za pravdu.

Frieda Daniels
Frieda DanielsFoto: Privatarchiv

Tema je zapravo tužna. Progon njezine obitelji od strane nacista. Nikada isplaćena odšteta,. I svejedno osmijeh na licu Friede Daniels, rođene Lemoine. Ona se često smije. I smije se glasno. Na prvi pogled uopće ne izgleda kao da ima 89 godina, prije bi se moglo reći da se radi o jednoj 60-godišnjakinji. Bivša artistica na užetu još uvijek u svom vrtu ima sajlu na kojoj ponekad balansira.

Prvi put se Frieda na žičanom užetu našla kao petogodišnjakinja, U Stadeu, savezna pokrajina Donja Saska. „Svi su zašutjeli, mirno stajali, gledali prema meni, i ja sam prešla na drugu stranu. I onda su svi ljudi s tržnice došli do sajle i svi su mi na koncu dali pokoji novčić, to je bilo baš lijepo.”

Svi članovi Friedine obitelji su artisti na užetu. Njihovo prebivalište je Hamburg, ali tijekom sezone sa svojim kamperom su putovali kroz Njemačku i demonstrirali svoju umjetnost.

Frieda su svom vrtu u KalifornijiFoto: Privatarchiv

Prevaranti?

Kada se Frieda prvi put popela na uže, Hitler je već pet godina vladao Njemačkom. Bilo je to 1938: tada su nacisti već počeli deportirati u koncentracijske logore one Rome i Sinte koji nisu htjeli odustati od svojih zabavljačkih, sajamskih aktivnosti. Neki od tih ljudi su bili glazbenici, neki su bili trgovci, a neki artisti. Već od 1933. (kada su nacisti preuzeli vlast) ta su zanimanja proglašena „neproduktivnim ili prevarantskim obrtima”.

Zabrana djelovanja je Friedinu obitelj pogodila 1942. Zatočeni su. Tako je nacistički režim pripremao deportaciju i ubijanje ljudi. U praksi je to značilo da su se ti ljudi nalazili zajedno na jednom mjestu, oduzeta im je sloboda kretanja, nisu se smjeli baviti svojim zanimanjima, mnogi su ostali bez ikakvih prihoda. Živjeli su u siromaštvu.

"Bilo je to grozno, not easy", kaže Frieda. Ona priča na njemačkom, ali često se u rečenice “ubace” i engleske riječi. Ona je 1954. emigrirala u SAD. Danas živi u Temeculi, u Kaliforniji. Razgovaramo preko video-veze.

"Znali su da smo mi Cigani"

Tijekom zatočeništva su morali gladovati, priča Frieda. Sinti i Romi su, kaže nam, dobivali puno manje bonova za hranu. Frieda, njezina braća i sestre, više nisu smjeli u školu. Druga djeca su ih nazivali „Ciganima”. Za vrijeme bombardiranja nitko ih nije puštao u podrume. „Znali su da smo mi Cigani, jer smo imali tamnu kosu, tamne oči. Moja majka je bila trudna, žena s desetero djece, bombe su padale, sve je gorilo, nitko nas nije puštao unutra. Bilo je to strašno.”

Nacistički režim je htio rasno-biološki registrirati Sinte i Rome u policijskim dosjeima, I Friedinog oca Johanna. On je morao otići na „rasno-biološki pregled“. Za naciste su Sinti i Romi bili „manje vrijedne rase”.

Frieda s bratom Karlom (koncem 40-ih godina prošlog stoljeća)Foto: Privatarchiv

Sveprisutni strah od deportacija

A kad su ih jednom registrirali, bijeg je bio gotovo nemoguć. Friedin otac se svaka dva tjedna mora javljati Gestapou, pritom je morao doći uvijek s dvoje djece. I Frieda je jednom bila s njima. Kad su došli u prostorije Gestapoa, razdvojili su ih, i nju su saslušali. I danas ima nelagodan osjećaj kada mora otići do neke državne institucije ili na policiju. Na njezinu majku su za saslušanja od strane nacista bili nešto najgore. „Ona je uvijek samo plakala. Nije znala hoćemo li se uopće vratiti.„ Znala je da su nacisti već u koncentracijske logore deportirali mnoge njihove članove rodbine.

Friedini roditelji su se često svađali oko toga trebaju li bježati ili ostati? Prije ili kasnije im je na licu mjesta prijetila deportacija u neki koncentracijski logor, ali mislili su da imaju možda ipak šansu da ih prije toga saveznički vojnici oslobode. Znali su da će ih nacisti, ako ih uhvate u pokušaju bijega, odmah deportirati.

Bijeg od nacista

"Moj otac je kradomice slušao BBC-radio. I tako je saznao da se planira veliko bombardiranje Hamburga.” Njezina obitelj takvo bombardiranje teško da bi preživjela. Usred noći su sjeli u vlak, ostavili sve iza sebe. I pobjegli. Skrivali su se u Tirinškoj, kod bake, s majčine strane. Ona nije bila Sintica. Ustvari su se htjeli vratiti u Hamburg, ali njihove prikolice su bile kompletno uništene. Frieda danas kaže da je to možda bila njihova sreća, možda su, kaže, nacisti mislili da su i oni stradali u bombardiranju.

Nakon 1945. obitelj je živjela u Kasselu. I obilazili su cijelu Njemačku, organizirali predstave i demonstrirali svoje artističke sposobnosti. Frieda mi pokazuje fotografije iz tih vremena. A fotografija iz ratnih vremena više nema. Sve su uništene u bombardiranju. Na crno-bijelim fotografijama vidim 18-godišnju Friedu ispred kamp-prikolice njezine obitelji (naslovna fotografija), 20-godišnju Friedu na užetu, ili u društvu njezinog oca u Moulin Rougeu u Hollywoodu.

Borba za odštetu

Frieda s ocem Johannom u Moulin Rougeu u HollywooduFoto: Privatarchiv

Frieda do današnjih dana nije dobila pravu odštetu za pretrpljenu nepravdu. Dobila je jednokratnu pomoć od 2.000 eura, to je bilo sve, kaže. Bori se za odštetu za sve one godine u kojima nije išla u školu, za ekonomsku štetu koju je pretrpjela njezina obitelj, za psihičke i fizičke patnje. Nije to usamljen slučaj. Savezna vlada do danas to što su oni pretrpjeli ne priznaje kao specifičnu mjeru progona od strane nacista. Povjesničari su drugačijeg mišljenja. Oni tvrde da su nacisti od 1939. slijedili cilj sustavne deportacije preostalih Sinta i Roma iz Njemačkog Reicha.

2021. je objavljen izvještaj „Neovisnog povjerenstva za anticiganizam” koji je zaključio da se malobrojnim preživjelim žrtvama konačno mora isplatiti odgovarajuća odšteta. Povjerenstvo je po nalogu njemačke vlade dvije godine istraživalo situaciju u kojoj se nalazi zajednica Sinta i Roma. Frieda se i dalje bori, zajedno sa Središnjim vijećem njemačkih Sinta i Roma. Radi se o mjesečnoj odšteti od samo oko 400 eura.

"Bilo bi to divno, ali Središnje vijeće kaže da još pregovaraju. Pa koliko dugo će to još trajati? Pa mi svi imamo već gotovo 90 godina. Mi smo tu bili, mi smo to doživjeli.”

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Preskoči sljedeće područje Više o ovoj temi