Otkako je preuzeo dužnost prije pola godine, predsjednik Gane John Mahama radi na oživljavanju gospodarstva: pokrenuo je takozvano gospodarstvo 24 sata, koje bi trebalo stvoriti nova radna mjesta i transformirati gospodarstvo koje ovisi o uvozu.
„Ova je politika stvorena za Ganu i njezinu budućnost“, rekao je Mahama. „Program ‘24 plus’ bit će pokretač gospodarskog rasta i uvjereni smo da će donijeti prosperitet našoj zemlji.“

Prema tom planu, različite industrije funkcionirat će u tri osmosatne smjene dnevno, uz zajednički rad javnog i privatnog sektora kako bi gospodarstvo radilo bez prestanka. Inicijativa je u prvom redu usmjerena na ključne postojeće sektore u zemlji, poput poljoprivrede, proizvodnje i osnovnih usluga, ali bi dugoročno mogla biti proširena i na druge sektore.

Koliko god da djeluje obećavajuće, pitanje je koliko je Mahamin omiljeni projekt uistinu izvediv.

Zemlja koja nikada ne spava?

Glavni grad Gane, Accra, ne može se uspoređivati s New Yorkom, Dubaijem ili Tokijem kada je riječ o uslugama dostupnima 24 sata dnevno. U Africi je malo gradova u kojima usluge funkcioniraju neprekidno, iako Accra, kao i neki gradovi u Nigeriji, Demokratskoj Republici Kongo, Južnoafričkoj Republici i Keniji, imaju poprilično živahna neformalna noćna gospodarstva.

Međutim, Mahamin plan nije samo stvaranje gradova u kojima trgovine, restorani i barovi mogu raditi danonoćno: njegova je vizija povećati ukupni gospodarski učinak Gane utrostručavanjem radnog vremena u ključnim industrijama i sektorima – s prosječnih osam sati dnevno na 24 sata.

Takav pristup Gane, kao državna politika, jedinstven je na afričkom kontinentu. Do kraja ovog desetljeća moglo bi se stvoriti 1,7 milijuna novih radnih mjesta.

Problemi provedbe ambiciozne vizije

Ekonomist Daniel Anim Amartey smatra da program djeluje inovativno i progresivno na papiru, ali da bi u praksi moglo doći do problema: „Potrebno je oko četiri milijarde dolara da bi se provela ova politika gospodarstva 24 sata“, rekao je Amartey za DW. A Gana već duguje tri milijarde dolara Međunarodnom monetarnom fondu (MMF), nakon što je posljednjih godina više puta kasnila s otplatom postojećih dugova.

„Trenutno imamo ogroman broj visokoobrazovanih ljudi koji su nezaposleni. Stoga bi program koji bi omogućio zaposlenje i otvaranje novih radnih mjesta također doprinio rastu BDP-a.“
Ali u praksi će financiranje biti problem: „Tko je zapravo taj privatni sektor od kojeg se očekuje da financira ovaj program? Domaći privatni sektor nema financijsku snagu da pokrene tako inovativan program.“

Amartey smatra da bi teret trebalo pasti na državu, koja bi prva trebala izdvojiti sredstva i time „odrediti tempo“ prije nego što se privatni sektor diljem Gane doista priključi revoluciji gospodarstva koje radi 24 sata dnevno.

Najprije osigurati infrastrukturu – struju

Dopisnik DW-a iz Accre, Isaac Kaledzi, slaže se da bi provedba agende „24 plus“ mogla naići na probleme – ne samo zbog otvorenih pitanja o financiranju, već i zbog nedostatka određene infrastrukture. „Zemlja se trenutačno suočava s problemima u opskrbi električnom energijom. Borimo se da svjetla ostanu upaljena. Najprije se moramo pobrinuti da postoji odgovarajuća infrastruktura“, kaže Kaledzi.

Ipak, on vjeruje da je mladima posebno potreban ovako jasan poticaj od strane države kako bi pronašli nove načine za osiguravanje svoje financijske budućnosti:
„Politika 24 sata dnevno nikome ne oduzima posao, već stvara prostor da se još netko uključi“, kaže Kaledzi.

Suradnja javnog i privatnog sektora
Mahamin plan izdvaja se po tome što nije isključivo pristup „odozgo prema dolje“. Iako ga promovira i vodi državna vlast, plan „24 sata plus“ oslanjat će se na suradnju sa sindikatima, privatnim sektorom i međunarodnim razvojnim partnerima.

Upravo to bi, prema mišljenju Amarteya, mogla biti njegova Ahilova peta. On smatra da ravnoteža između različitih aktera u praksi neće biti onakva kakvom je vlast trenutačno predstavlja.
„Država će biti posrednik koji treba pomoći privatnom sektoru da provede ovu agendu. Takvo oslanjanje na privatni sektor može biti problematično.“ To bi moglo dovesti do toga da privatne kompanije – naročito one velike – dobiju prevelik utjecaj unutar ovog plana.

„Gospodarstvo koje funkcionira 24 sata dnevno jest jedan od načina da unaprijedimo ekonomiju... i da nastavimo graditi na dostignućima prethodne administracije. Ne treba gospodarstvo 24 sata promatrati kao jedinu prekretnicu“, kaže Amartey.

On smatra da bi trebalo nastaviti i proširiti inicijativu prethodne vlade pod nazivom „Jedan okrug – jedna tvornica“ (1D1F), koja je bila usmjerena na otvaranje radnih mjesta, ali je trenutačno obustavljena.

Potrebna promjena svijesti: svi žele uredske poslove

Gana je 1957. stekla neovisnost od Velike Britanije. To je demokratska zemlja, deseta najjača ekonomija u Africi s oko 35 milijuna stanovnika, većinski kršćanskog stanovništva koje spada među najmlađe u svijetu. Nezaposlenost od oko tri posto, siromaštvo i nesigurnost u opskrbi hranom oduvijek su ključna politička pitanja.

Prema Amarteyevu mišljenju, ono što je do sada sprječavalo promjene jest način razmišljanja u zemlji. Da bi se provela inovativna ideja poput prijelaza na gospodarstvo koje radi 24 sata dnevno, građani Gane morali bi promijeniti način na koji promatraju svoju vlast.
„Mnogo ljudi radi za državu, ali malo ih ima povjerenja u nju.“

Amartey vjeruje da Mahama želi povratiti povjerenje građana tako što će formirati transparentne i odgovorne državne institucije koje će upravljati fondovima namijenjenima provedbi gospodarstva 24 sata dnevno. On također ističe da bi radnici u Gani morali promijeniti i način na koji razmišljaju o samom radu kako bi se takav model mogao razviti.
„Obučeni smo da tražimo uredske, administrativne poslove. Nismo usmjereni na stručno, obrtničko i tehničko osposobljavanje, i tu postoji veliki jaz. Još uvijek slijedimo kolonijalno naslijeđe – obrazovanja administratora. Broj onih koji pohađaju stručnu obuku vrlo je mali. A to se mora promijeniti.“