„Ja sam gastarbajter koji je ovdje ostao, jer mi ovdje žive djeca. Snovi o povratku su otišli u nepovrat“ – tako se predstavlja Dragan Pribić. Njegovu priču dijele mnogi useljenici prve generacije iz bivše Jugoslavije (naslovna fotografija: jugoslavenski gastarbajteri u Frankfurtu na Majni, 1970. godina).

Današnji 62-godišnjak došao je iz Beograda u Njemačku 1970. To je bilo nakon naglog rasta njemačkog gospodarstva kojem je bila potrebna radna snaga. Još 1955. zaključen je sporazum i s Italijom, zatim sa Španjolskom, Turskom, Portugalom a 1968. i s Jugoslavijom. Dragan Pribić stigao je u Frankfurt na Majni. Bio je kvalificiran. Nije znao ni riječ njemačkog, ali to tada nije bilo ni važno. „Na početku sam htio ostati samo dok ne uštedim za auto, znači jednu ili dvije godine.“

Život sa spakiranim koferima

Mnogi su tada razmišljali na taj način, objašnjava Leo Monz, upravnik Odsjeka za migraciju pri Saveznom zastupništvu njemačkih sindikata. „Radnici koji su došli iz drugih zemalja nisu namjeravali na duže staze ostati u Njemačkoj. Uvijek su mislili na povratak.“ I zbog toga, mnogi od njih nisu sa sobom ni poveli obitelj. Kada su oba roditelja bila u Njemačkoj, djeca su često ostajala kod kuće, kod baka i djedova u Jugoslaviji.

Za useljenike iz Jugoslavije traženje posla je po pravilu bilo uspješno. Imali su uglavnom bolje kvalifikacije od drugih "gastarbajtera", većinom su bili zanatlije. I njemački poslodavci bili su vrlo zadovoljni njima, objašnjava sindikalac Leo Monz.

"Još godinu dana, i onda još godinu..."

I Dragan Pribić je ubrzo pronašao posao kao električar, poslije kratkog vremena progovorio je njemački i upoznao svoju buduću suprugu. Sve je išlo dosta dobro, kupio je svoj prvi auto, ali rasle su i njegove želje. „Mislio sam, možda i jedan mali stan... A onda i veći stan, na kraju kuća. Da mi je tada neko rekao da ću u Njemačkoj ostati pedeset godina, rekao bih mu da je lud.“

U usporedbi s drugim radnicima iz inozemstva, „Jugosi“ su bili vrlo dobro povezani sa svojom domovinom. "To potvrđuju i mnogi jugoslavenski klubovi i udruženja u Njemačkoj, koje su djelom osnovale i podržavale jugoslavenska veleposlanstva i konzulati", kaže Leo Monz. Njemačkim sindikatima to se ponekad nije dopadalo. „Za nas je tu bilo previše državnog miješanja, naročito kada se radilo o definiranju interesa radnika“ – objašnjava Leo Monz. „S druge strane, s jugoslavenskim režimom se uvijek moglo razgovarati i oni su se osjećali odgovornim za sudbinu svojih ljudi,“ zaključuje Monz.

Držati se odvojeno

„Privremeni radnici“, kako su se službeno zvali, radili su cijeli dan, a uvečer išli u svoje klubove: to bi se u današnjoj Njemačkoj nazivalo „životom u paralelnom društvu“. „Samo nekoliko gastarbajtera iz prve generacije su se stvarno integrirali. Govorili smo: mi smo ovdje privremeno, ne trebamo sklapati velika prijateljstva s Nijemcima, ne trebamo se angažirati politički“ – sjeća se Pribić.

Rotacija radne snage, odnosno zamisao da nakon nekoliko godina radnici odu, a umjesto njih dođu novi, nikad nije zaživjela. Mnogi zaposleni nisu se željeli vratiti u svoje zemlje, gdje je još vladalo siromaštvo, niti su njihovi njemački poslodavci željeli odbaciti već uigrane radnike. Tako su privremeno unajmljeni radnici postali stalni stanovnici Njemačke i zatim doveli i svoje obitelji. Pisac Max Frisch tada je rekao: „Tražili smo radnu snagu, a došla su nam ljudska bića.“

Rat mijenja sve

To je priča i obitelji Pribić: uskoro je došlo prvo dijete, pa još jedno. “U početku smo željeli ovdje ostati dok djeca ne krenu u školu, a zatim sačekati dok školu ne završe. "U međuvremenu smo ostarjeli i počeli ovdje primati mirovine“, objašnjava Pribić.

I nakon kraja sporazuma o razmjeni radne snage, broj Jugoslavena stalno je rastao, uglavnom preko spajanja obitelji. Nagli skok je zabilježen početkom rata u Jugoslaviji 1991. kada su se mnogi obratili svojim rođacima, tražeći pomoć da što prije stignu u Njemačku. Među njima je bilo i mnogo izbjeglica.

Početkom rata, Jugoslaveni su iznenada postali Hrvati, Srbi, Bosanci i Makedonci. I mnogi jugoslavenski restorani nestali su preko noći, isto kao i klubovi i udruženja, da bi se ponovo pojavili sljedećeg jutra pod zastavom novog naroda. “Ove nacionalne razlike iznenada su bile tako važne, da su ljudi ratovali i ovdje. To nas je stvarno šokiralo” – sjeća se Leo Monz. Za njega, i većinu ljudi u Njemačkoj, ove razlike su bile potpuno beznačajne a rat teško razumljiv.

Koferi su raspakirani

U Njemačkoj sada već živi druga i treća generacija građana koji vuku porijeklo iz bivše Jugoslavije. Ukupno ih, prema procjenama, ima oko milijun i pol. Mnogi od njih u međuvremenu posjeduju i njemačke putovnice.

Mladi su uglavnom dobro integrirani, a mnogi od starijih propustili su priliku za povratak. Ostat će u Njemačkoj, poput Dragana Pribića. On je i sa 62 godine vrlo aktivan: od prije nekoliko godina radi u Odjelu za osiguranje starijih osoba pri njemačkom Savezu za osiguranje. Besplatno savjetuje useljenike iz bivših jugoslavenskih republika o stjecanju mirovine. Njegovi klijenti često su, poput njega, prije više desetljeća došli na privremeni rad, a sada u Njemačkoj žive i njihova djeca.