Vojno-politički autoriteti iz doba SFRJ (Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) navode da je stvaranje zajedničke države „prijeloman“ događaj u životu jugoslavenskih naroda, odnosno ostvarenje njihovih davnašnjih težnji. Prigovaraju, međutim, da je Kraljevina SHS stvorena na „nedemokratskim osnovama“, a kao primjer navode činjenicu da Makedonci, Crnogorci i Muslimani u toj državi nisu ni formalno bili priznati kao narodi. „Zemlju karakteriziraju gospodarska zaostalost, nezaposlenost i jalove borbe srpske, hrvatske i slovenske buržoazije oko podjele vlasti. Bila je to tipična država ekonomske zaostalosti, nacionalnog i socijalnog ugnjetavanja. Na međunarodnom planu ispoljavala je veliku ovisnost od Francuske i Velike Britanije, a od tridesetih godina okreće se Njemačkoj i Italiji uz postupnu fašizaciju zemlje", navodi se u Vojnom leksikonu bivše SFRJ iz 1981. godine.

Profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu i predsjednik Udruženja za modernu historiju Husnija Kamberović je jedan od onih koji smatraju da Jugoslavija iz 1918. godine nije bila produkt interesa velikih sila niti „umjetna tvorevina" nego rezultat dugotrajnog procesa približavanja naroda na Balkanu koji su tražili novi okvir za vlastitu afirmaciju. „Politički interesi, jezična i kulturna bliskost generirali su to ujedinjenje. Prvi svjetski rat, koji je sa Balkana otpuhao Habsburšku monarhiju, stvorio je uvjete da se to dogodi. BiH nije igrala važnu ulogu u nastanku te Jugoslavije, a političari iz BiH koji su bili članovi Jugoslavenskog odbora često su isticali kako oni tamo nisu kao predstavnici BiH, nego kao predstavnici srpske Vlade. Međutim, ne bi se moglo reći da ovdje nije bilo projugoslavenskog pokreta i pretpostavki za uspjeh tog pokreta“, kaže Kamberović za Deutsche Welle.

BiH i Jugoslavenska muslimanska organizacija

Kada je Kraljevina SHS stvorena, pokazalo se da njeni narodi različito razumijevaju novu državu što je, prema Kamberovićevom mišljenju, bilo primjetno posebno kod srpske političke elite koja je Jugoslaviju doživljavala prije svega kao proširenu Srbiju. „Tu treba tražiti i razloge marginalizacije BiH u Jugoslaviji stvorenoj 1918. godine, posebno na polju gospodarstva“, kaže Kamberović. Ugledni bosanskohercegovački povjesničar napominje da su tijekom prvih mjeseci postojanja zajedničke države u BiH vladali nesigurnost, anarhija i nasilje motivirano socijalnim razlozima, što je vremenom poprimalo nacionalne i vjerske dimenzije. „Ali, treba imati u vidu da, za razliku od Crne Gore, u BiH 1918. nema oružanog otpora uključivanju u jugoslavensku državu. Ovdje su i politički i vjerski lideri podržali jugoslavensko rješenje, mada ono kasnije nije doprinosilo afirmiraciji zasebnog bosanskohercegovačkog identiteta“, ističe Kamberović.

Govoreći o političkom značaju BiH u tadašnjoj Jugoslaviji, naš sugovornik napominje da je prvi ustav donesen zahvaljujući podršci Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO). „Kao ustupak su dobivene kakva-takva jamstva za teritorijalnu cjelovitost BiH i autonomiju vjerskih institucija. Od 1935. do 1939. jugoslavenska Vlada je funkcionirala zahvaljujući aktivnom sudjelovanju lidera JMO Mehmeda Spahe. Sve u svemu, krajem Prvoga svjetskog rata nije bilo alternative stvaranju jugoslavenske države“, zaključuje Kamberović.

Velikodržavni snovi i „komadanje" BiH u Šestosiječanjskoj diktaturi

Profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Tuzli Adnan Jahić podsjeća da je BiH ušla u Kraljevinu SHS bez formalne odluke Bosanskohercegovačkog sabora, ali uz suglasnost i aktivnu ulogu jednog broja političkih predstavnika bosanskih Hrvata i Srba. „Hrvatske i srpske elite različito su gledale na karakter i perspektivu novoproglašenog kraljevstva. Dok su Hrvati željeli decentraliziranu državu jugoslavenskih naroda - Slovenaca, Hrvata i Srba, Srbi su u njoj gledali uglavnom ostvarenje sna o proširenoj srpskoj državi, te su se u skladu s tim i ponašali. Otuda je već s osnivanjem nove države došlo do ukidanja pokrajinskih vlada, a s Vidovdanskim ustavom od 28. juna 1921. nametnut je i centralistički sistem pod srpskom hegemonijom, koja će faktički biti zadržana sve do izbijanja Drugog svjetskog rata“, kaže Jahić za Deutsche Welle.

Jahić napominje da je BiH u „centralističkom vidovdanskom sistemu“ likvidirana kao zasebno upravno područje, premda je sačuvan privid njene teritorijalne kompaktnosti, jer je članom 135. Vidovdanskog ustava bilo predviđeno da postojećih 6 bosanskohercegovačkih okruga važe kao oblasti u novoj državi. „Da je za vladajuće srpske krugove ovo bio samo plod političko-stranačke nagodbe i kompromisa sa JMO, pokazala je potpuna podjela teritorije BiH u šestosiječanjskom diktatorskom režimu osam godina kasnije, kada je BiH podijeljena na 4 banovine: drinsku, vrbasku, primorsku i zetsku, sa sjedištima u Banjoj Luci, Sarajevu, Splitu i Cetinju, uključujući teritorije izvan BiH. Način prekrajanja BiH u značajnoj mjeri je bio posljedica okolnosti da je na čelu Ministarstva pravosuđa koje je pripremilo novu unutarnju organizaciju zemlje bio dotadašnji vođa bosanskih radikala dr. Milan Srškić, izraziti protivnik dr. Mehmeda Spahe i teritorijalne cjelovitosti BiH“, kaže  profesor Jahić.

Afirmacija BiH tek u Drugom svjetskom ratu

Naš sugovornik podsjeća da je krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina 20. stoljeća BiH bila predmet novog negiranja i dijeljenja u sklopu Sporazuma Cvetković-Maček o formiranju Banovine Hrvatske, te unutar Nezavisne Države Hrvatske kao marionetske države Trećeg Reicha i fašističke Italije. „Ovaj negativan trend, koji je prijetio potpunim zatiranjem i uništenjem BiH kao zasebne zemlje, kulture i društva, zaustavljen je pojavom i ishodima partizanske antifašističke borbe pod vodstvom jugoslavenskih komunista, koji su odlučili obnoviti Jugoslaviju na federativnom principu ravnopravnih republika i naroda, u sklopu čega je BiH obnovila svoju upravno-teritorijalnu posebnost i politički subjektivitet kao republika odnosno država ravnopravnih naroda i građana koji u njoj žive“, kaže Jahić.

On tvrdi da od formiranja prve jugoslavenske države 1918. do ZAVNOBiH-a (Zemaljskog Antifašističkog Vijeća Narodnog oslobođenja BiH) 1943. godine u temeljnim stajalištima nacionalno-političkih elita Srba i Hrvata, BiH nije uzimana u obzir kao povijesna, državna i politička zasebnost, nego kao sastavni dio srpskog odnosno hrvatskog nacionalnog prostora i političkog interesa. „Uslijed toga je odbacivana svaka mogućnost da bi stanovništvo BiH moglo imati pravo glasa u pogledu državno-pravne perspektive svoje domovine. Pobjeda Narodno-oslobodilačkog pokreta u Drugom svjetskom ratu otvorila je put rješenjima koja su, makar u okvirima jednostranačke nedemokratske vladavine, omogućila reafirmaciju BiH  kao političkog subjekta, što je podloga njene kasnije državne emancipacije i osamostaljenja u godinama raspada SFRJ“, zaključuje Adna