Sve je krenulo prije godinu dana poskupljenjem goriva. No pretvorilo se u nešto mnogo veće, u bunt protiv Pariza, protiv politike predsjednika Emmanuela Macrona koju mnogi "na ulici" drže arogantnom. I općenito, protiv svih koje se može svesti pod zajednički nazivnik "oni tamo gore". Zato su "žuti prsluci" mjesecima blokirali raskrsnice, prometnice i svake subote prosvjedovali ulicama Pariza.

Prosvjedi u sjeni
 

17. studenoga 2018. je, prema službenim podacima, više od 280.000 građana Francuske izišlo na ulice. Bio je to početak pokreta "žutih prsluka" koji je barem malo trebao promijeniti zemlju i politiku. Godinu dana kasnije građani i dalje prosvjeduju svake subote. Ali mnogo ih je manje i svi čak ni ne nose žute prsluke. Prosvjedi se gotovo ne osjećaju, promet se odvija redovito, poznati francuski kružni tokovi su slobodni. Potpuno drugačija slika od prije godinu dana kada su prosvjedi paralizirali naciju i Macrona satjerali u duboku političku krizu.Što se dogodilo sa žutim prslucima i njihovim prosvjedima o kojima mediji jedva još da izvještavaju?

Ni lijevo, ni desno

Pritom su čak i za Francuze, kojima ustanci protiv "onih gore" nisu strani, "žuti prsluci" predstavljali nešto novo i posebno. "Organizacija je bila potpuno drugačija jer ovaj put nisu bili sindikati ti koji su pozvali na prosvjede. To je bila neka mješavina Facebook mentaliteta i poznatog galskog 'sad je dosta' stava", kaže Frank Baasner, direktor Njemačko-francuskog instituta u Ludwigsburgu. Na početku su još predstavnici ekstremne desnice i ljevice, Marine Le Pen i Jean-Luc Mélenchon, pokušavali pokret instrumentalizirati u svoju korist. No bez uspjeha: "žuti prsluci" nikad nisu bili ni jasno lijevi ni jasno desni.

Prosvjedi ovaj put isto tako nisu krenuli iz problematičnih predgrađa francuskih gradova nego iz provincije, daleko od velikih gradova. Tamo gdje javnog prijevoza nema, gdje je vlastiti automobil glavno prijevozno sredstvo. I mnogi su potpuno mirno izišli na ulice. No ono što se urezalo u sjećanje su uništavanje spomenika na poznatoj pariškoj Champs-Élysées, izvanredno stanje, gorući automobili, oštećeni reljefi na Trijumfalnim vratima, simbolu Pariza i Francuske. Među prosvjednike su se uvijek iznova miješali nasilni ekstremisti što je rezultiralo i žalosnom bilancom: 12 mrtvih i tisuće ozlijeđenih, među kojima su i mnogi policajci.

Macron je prvo reagirao popustljivo, držao pomirljive govore, organizirao rasprave diljem zemlje i obećavao skupe mjere samo kako bi dobio socijalni mir. I u tome je, kako kaže Baasner, bio uspješan. Povici za njegovim odlaskom s vlasti su utihnuli zahvaljujući pomirljivom tonu predsjednika koji je priznao greške i više nije ponavljao ratoborne i uvredljive parole u smjeru prosvjednika koje je još na početku pokreta nazivao "lijenčinama".

No sada je na redu Macronov sljedeći veliki projekt, reforma mirovinskog sustava koja mora uspjeti pod svaku cijenu. Jer prosvjedi su već pokvarili planove Macrona koji je na vlast stupio obećanjima o velikim reformama. Sindikati već pozivaju na štrajk.

Novi zahtjevi

No i među "žutim prslucima" ima još mnogo nezadovoljnih. "Ništa, apsolutno ništa se nije promijenilo", kaže 63-godišnja umirovljenica Stephanie koju susrećemo u jednom kafiću u Strasbourgu. Pored nje sjedi Charles kojemu je 35 godina i koji je bez posla. I on i Stephanie su dio projekta "žutih prsluka" od samog početka. Oni ovaj pokret vide kao reakciju na politički sustav. "Gilets Jaunes" između ostalog i traže direktno izjašnjavanje građana o relevantnim temama. "Tu je prije svega volja da se nešto zaista promijeni: socijalna, porezna, ekološka pravda i direktna demokracija", kaže Stephanie. Macronovima obećanjima ne vjeruje. "Sve je to bla-bla", zaključuje rezignirano. "Iza kulisa sve ide po starom", kaže i Charles.

I nekadašnje vođe raštrkanog pokreta baš i nisu uvjerene u uspjeh "žutih prsluka". "Ne bih mogla reći da je pokret bio uspješan", kaže u razgovoru za Financial Times Priscillia Ludosky, jedno od najpoznatijih lica pokreta. "No ipak se dosta toga promijenilo", dodaje u istom dahu. Promjene se najviše odnose na činjenicu da su građani izišli iz izolacije i počeli govoriti o svojim problemima.

Neslavni vođe

Osim Priscillie Ludosky pokret je iznjedrio još neke čelnike poput Erica Droueta koji je uvijek iznova indirektno pozivao na nasilje protiv policije. Vremenom je podrška građana nasilnom krilu splasnula.

Da pokret baš i nije imao najbolji odnos prema spontanim vođama pokazuje i primjer medicinske sestre Ingrid Levavasseur. Sve je još išlo dobro dok se nije, uz podršku pokreta, kandidirala na Europskim izborima. Nakon toga su uslijedile prijetnje i uvrede. Danas 32-godišnja samohrana majka više nema veze sa "žutim prslucima". No političku karijeru nastavlja kandidiranjem na lokalnim izborima.

Na godišnjicu početka prosvjeda "žuti prsluci" žele ponovno izići na ulice. Različite grupe su pozvale na prosvjede. Opet se prijeti blokadom prometnica i povratkom na Champs-Élysées, gdje su prosvjedi u međuvremenu zabranjeni. Stephanie i Charles više nisu puni entuzijazma kao prije godinu dana ali će ipak otputovati u Pariz.
 

Julia Naue i Amelie Richter (dpa)