General Haftar – strah i trepet u Libiji
29. veljače 2020
Ofenziva postrojbi generala Khalife Haftara na libijski glavni grad Tripoli ulazi u jedanaesti mjesec. U ponedjeljak je otkazana novi krug pregovora u Ženevi koji je trebao dovesti do prekida vatre. Poznavaoci prilika sumnjaju da se general Haftar, uz međunarodnu podršku koju ima, spreman zaustaviti sada kada je tako blizu cilja.
Njegove postrojbe od 2014. kontroliraju veći dio države i napreduju pod izlikom da čiste zemlju od „terorizma" i „kriminala" i uspostavljaju stabilnost. Takozvana Libijska nacionalna vojska (LNA) sastavljena od ostataka nekadašnje vojske i plaćenika već mjesecima drži pod opsadom Tripoli gdje stoluje međunarodno priznata Vlada Fayeza el Sarraja.
Haftara ne zanima ništa manje od apsolutne moći, smatra Jalel Harchaoui, istraživač na nizozemskom institutu za međunarodne odnose Clingendael. „On ne želi biti premijer, ne želi čak biti ni predsjednik. Sebe zamišlja iznad svih tih stvari. Ima maksimalistički nagon", kaže Harchaoui za DW.
Zavođenje reda
General Haftar ima bogatu biografiju u kojoj je bio glavni oficir Moamera el Gadafija, ali su se njih dvojica razišli kada je Libija poražena u ratu s Čadom 1987. godine. Haftar je kao zapovjednik vojske zarobljen i zatim oko 1990. isporučen u Sjedinjene Države gdje se priključio libijskoj oporbi kojom je upravljala CIA.
Tako je Haftar puna dva desetljeća iz vašingtonskog predgrađa planirao svrgnuti ili ubiti bivšeg suborca Gadafija. To je konačno dočekao 2011. tijekom pobune protiv Gadafija u Libiji. Vlastodržac je ubijen nakon zračnih udara NATO-a, te je Haftaru otvoren put do jednog od zapovjedničkih pozicija u redovima pobunjenika.
Danas njegove pristalice iz Bengazija i drugih gradova tvrde da se u te dijelove zemlje vratila stabilnost. Cijena je stroga vojna vladavina i suzbijanje slobode govora. „Mnogo je bolje pod upravom LNA i vojnici su postali vrlo ljubazni", rekao je jedan lokalni stanovnik za agenciju Middle East Eye premda je u istom razgovoru priznao da nitko ne smije govoriti protiv Haftara.
Pakt s islamistima
Ovog mjeseca je u jednom izvješću New York Timesa iz Benglazija vojni režim Khalife Haftara predstavljen kao svojevoljan, a građani su navodno u strahu od sveprisutne tajne policije, korumpiranih oficira, otmica ili pritvora bez ikakvog suđenja.
Human Rights Watch je prebacio trupama strašne zločine po preuzimanju Bengazija. Taj grad je „slika i prilika onoga kako bi cijela Libija izgledala pod Haftarovom kontrolom", napisao je talijanski politolog Mattia Giampaolo u jednom tekstu.
Prema napisima, nema ni govora o tome da su Haftarove trupe „istrijebile" radikalne islamiste, kako je general obećavao. Naprotiv, postoje navodi da su primili islamiste u svoje redove.
Prema medijskim izvješćima, salafistički propovjednici pozivaju na apsolutnu odanost Haftaru ili ga čak spominju u molitvama. „Mislim da ga ne bi trebali spominjati u džamijama, kao da je Bog", rekao je jedan Libijac za Middle East Eye.
Međunarodna krizna grupa tvrdi da radikalni šerijatski borci iz Saudijske Arabije čine udarnu snagu Haftarovih postrojbi.
Otkud tolika podrška?
Jalel Harchaoui kaže da su te zemlje zabrinute da bi Libija bez vladara čvrste ruke mogla posluži kao primjer za pobune i u njihovim zemljama. Haftar se, dodaje ovaj istraživač, predstavlja kao gospodar rata koji donosi stabilnost i uklanja svaki oblik političkog islama.
Podrška stiže iz Pariza, Moskve i Washingtona. Donald Trump u generalu Haftaru vidi drugog Abdela Fataha al Sisija, egipatskog diktatora koji je na čelu vojske došao na vlast uklonivši legitimno izabrano Muslimansko bratstvo.
Međutim veliki problem za Haftarove pristalice u zemlji i izvan nje je teško zdravstveno stanje 75-godišnjeg generala. On je prije dvije godine doživio moždani udar i od tada se raspravlja o nasljedniku. „Njegovi sinovi ne mogu preuzeti vlast jer neće biti prihvaćeni kao otac", kaže Jalel Harchaoui.
Poznavatelj Libije Mattia Giampaolo piše kako je Haftar izgradio imidž na „praznim obećanjima" te da će za Libiju tek postati problem to što on upravlja snagama u zemlji bez ikakvih institucija. „Međunarodni akteri i posebno članice EU-a mogli bi prestati s ponavljanjem stare greške i ulaganjem u mit o tome da autoritarni čelnici donose stabilnost", zaključuje Giampaolo.