Gerhard Richter bi mogao šetati Kölnom u kojem živi već desetljećima, a da ga nitko ne prepozna. Toliko je neupadljiv ovaj muškarac niskog rasta, koji nosi bradu i okrugle naočale. Ali, ono što upada u oči je njegov nemirni, prodoran i ispitivački pogled.

Likovni kritičari ga opisuju kao „Picassa 21. stoljeća". Ovaj Nijemac i je jedan od najuspješnijih suvremenih umjetnika. Njegova djela su u najvažnijim svjetskim muzejima. Radovi s njegovim potpisom postižu rekordne svote na tržištu umjetnina. Svijet ga je obasuo umjetničkim nagradama.

Ali Richteru je sa Picassom, pionirom moderne umjetnosti u 20. stoljeću, zajednička samo jedno - slava. Richter doduše također voli žene, ali za razliku od slavnog Španjolca, Richter se kloni očiju javnosti. Jedva daje intervjue i rijetko se pojavljuje na mjestima na kojima se okuplja glamurozni svijet umjetnosti.

„Čitava umjetnička scena je divovski teatar duhovne bijede, laži, prevare, izopačenosti, jada, gluposti, besmisla, drskosti", rekao je Richter jednom u intervjuu za tjednik Die Zeit.

Za razliku od Picassa, Richter nije svoju biografiju učinio mjerom svoje umjetnosti. Naprotiv, kako je Richterov biograf Dietmar Elger naglasio u intervjuu za DW: „Gerhard Richter je uvijek poricao da je slikao privatni život."

Ali, osim slave, Richter ipak ima još nešto zajedničko s Picassom: stilski se neprestano razvijao. To je već bio slučaj s njegovim ranim pop-art slikama i njegovim prvim pokušajima apstraktnog ekspresionizma ranih 60-ih, koje je proglasio „kapitalističkim realizmom". Tako je Richter nazvao svoj ironičan i prema potrošačkom društvu kritički odgovor na službenu doktrinu umjetnosti bivšeg DDR-a, „socijalistički realizam".

Podrijetlom iz Saske

Richter je rođen u glavnom gradu Saske Dresdenu 9. veljače 1932. kao sin trgovkinje u knjižari i profesora matematike u srednjoj školi. Pohađa komercijalnu školu i večernji tečaj slikarstva. Zatim se u Zittauu obučava za slikara reklamnih natpisa i u tamošnjem kazalištu pomaže kao slikar za scenografiju.

Sa 17 godina je odlučio postati profesionalni umjetnik, ali prvi pokušaj da upiše Likovnu akademiju nije uspio. Prvo je morao dokazati se kao slikar u poduzeću koje je bilo u rukama partije i koje je u DDR-u imalo monopol za oglašavanje, prije nego što mu je dozvoljeno da počne studij u Dresdenu.

Richter na svojoj web-stranici primjećuje da su to bile „formativne godine" za njega: „Ali velika tradicija njemačkog slikarstva prenesena mi je na vrlo iskrivljen način, prvo time što su nas učili da ideološki razmatramo umjetnost i zatim kroz aktualne koncepte moderne umjetnosti koji su do nas sa Zapada stizali manje-više deformirani."

Richter je završio studij 1956. velikim muralom u Njemačkom muzeju higijene u Dresdenu.

Mural je prebojan nakon što je Richter pobjegao na Zapad u Düsseldorf, u veljači 1961. nekoliko mjeseci prije nego što nastao zid koji je podijelio Njemačku.

Düsseldorf i Köln

Ubrzo potom 1962. Richter je započeo svoj „Atlas", u koji unosio isječke iz novina, fotografije, skice, studije boja, pejzaže, portrete, mrtvu prirodu, povijesnu građu i kolaže. To je svojevrsni arhiv motiva koji je desetljećima koristio i koji je 1997. bio izložen na Documenti X u Kasselu.

Richter je u Düsseldorfu upisao Državnu umjetničku akademiju kod neformalnog slikara Karla-Otta Götza. Nepunih deset godina kasnije i sam je tamo postao profesor. Richter 1983. seli u Köln.

Slikao je pejzaže u romantičarskoj tradiciji, oblake i morske pejzaže. Nastajale su mrtve prirode i portreti. Richter je figurativno slikarstvo prenio u doba fotografije i stalno mijenjao stil - ponekad fotorealistični prikazi prirode ili zamućene slike, ponekad objekti od stakla i ogledala, instalacije ili čak orgije boja na zidu.

„Nemam program ni stil ni misiju"

Stalna promjena stila postala je zaštitni znak njegove umjetnosti. U novom mileniju Richter uglavnom slika apstraktno. „Nemam nikakve namjere, ne slijedim nikakav sistem, ni smjer. Nemam program, ni stil, ni misiju", formulirao je 1966. Richter svoj umjetnički koncept.

To je teško povjerovati. Rijetko tko je tako precizno istraživao mogućnosti slikarstva kao Gerhard Richter. Na kraju je uspio u onome u što svijet umjetnosti više nije vjerovao: „Richter je spasio slikarstvo za 21. stoljeće. Već više puta smo imali situaciju da je slikarstvo u naletu drugih tehnika proglašavano mrtvim. Richter je svojim radovima prema medijskim motivima pronašao formu da unaprijedi slikarstvo u vremenu kada svi vjeruju da se više ne može slikati", rekao je za DW Dietmar Elger, Richterov biograf. Elger je na čelu Arhiva Gerharda Richtera u sklopu Državne umjetničke zbirke u Dresdenu.

Nagrade i novac

Richter je dobio brojne nagrade, uključujući Kaiserring u Goslaru (1988) i Zlatnog lava na Venecijanskom bijenalu (1997). Moma u New Yorku je 2002. njemu u čast napravila opsežnu retrospektivu: „Četrdeset godina slikarstva".

Richterovi radovi redovito postižu ogromne cijene na aukcijama, postaju objekti za špekulacije. Na rang listi Kunstkompass Richter je skoro 20 godina naveden kao najskuplji slikar.

Umjetnik se odavno osjeća neugodno zbog svog materijalnog uspjeha: „Postoji potpuni nerazmjer između vrijednosti i relevantnosti umjetnosti i ovih suludih cijena koje se plaćaju za nju", rekao je 2005. za Spiegel. Manager-Magazin je 2019. Richterovo bogatstvo procijenio na 700 milijuna eura. Time je na 230. mjestu među „1001 najbogatijim Nijemcem”.

Široj publici postao je poznat po slikanim portretima poznatih osoba koji izgledaju identično kao fotografije. O njegovoj slici Emma (akt na stubama) Bernhard Schlink (autor uspješno ekranizirane knjige Čitač) napisao je knjigu.

A 2018. kada se pojavio film „Djelo bez autora", po Richterovoj biografiji, redatelja Floriana Henckela von Donnersmarcka - umjetnik se distancirao od produkcije rekavši da je u toj drami njegova životna priča zloupotrijebljena. Ipak, film je bio hit, barem u Njemačkoj.

„Skoro sve je slučajnost"

„Fasciniraju me slučajnosti", priznao je jednom prilikom Gerhard Richter. „Skoro sve je slučajnost: kakvi smo, zašto nisam rođen u Africi, nego ovdje - sve je slučajnost", rekao je Richter u video-intervjuu s kustosom danskog Muzeja moderne umjetnosti Louisiana.

Tako je jednom kompjutoru 2007. prepustio dizajn poznatog prozora u Kelnskoj katedrali: apstraktni motiv čini više od 11.000 obojanih kvadrata. To djelo je višeslojno i nedokučivo kao i cjelokupno djelo ovog umjetnika.

Sredinom rujna 2020. završena su tri prozora u samostanu Tholey u Saarlandu. Gerhard Richter je rekao da je to njegovo posljednje veliko djelo, registrirano pod brojem 957.

Umjetnička i privatna ostavština

Odavno je počela utrka za njegovom umjetničkom ostavštinom. Dresden, rodni grad, trudi se da je dobije, baš kao i Köln grad u kojem živi već skoro 40 godina.

Ipak, najbolje karte ima Stara nacionalna galerija u Berlinu. Richter joj je 2021. prepustio oko 100 radova, kao trajnu posudbu, uključujući i njegov četverodjelni ciklus Birkenau, koji je zasnovan na fotografijama židovskog zatvorenika u logoru smrti Auschwitz-Birkenau.

Povodom 90. rođendana Biblioteka umjetnosti u Novoj nacionalnoj galeriji prvi put prikazuje umjetničke knjige Gerharda Richtera na velikoj izložbi. Čak i ako njegov neupadljiv izgled ne nagovještava zvijezdu – umjetnik Gerhard Richter, koji je došao iz Istočne Njemačke, postao je svenjemački umjetnik svjetske slave.

Gerhard Richter ima četvero djece iz tri braka. Brak s prvom suprugom Emmom, s kojom je pobjegao iz Dresdena i 1966. u Berlinu dobio kći Babette (Betty), rastao se 1982. Iste godine Richter se oženio kiparicom Isom Genzken, svojom najboljom studenticom. Brak je završio razvodom 1994.

Od 1995. Richter je u trećem braku oženjen slikaricom Sabinom Moritz (1969.), posljednjom studenticom koju je primio prije odlaska u mirovinu. Par ima troje djece: kći Ellu Mariu 1996., i sinove Moritza 1995. i Theodora 2006.