Povjesničar Wolfram Wette s velikog prozora svoje dnevne sobe gleda na drveće, grmlje i naselje Waldkirch u dolini. Taj gradić na obroncima Schwarzwalda ne prihvaća svoga povjesničara, iako on u njemu živi već četiri desetljeća. Jer, profesor „unosi nemir“, već godinama pokušava stanovnike Waldkircha suočiti s neugodnom istinom o jednom čovjeku koji je također živio u idiličnom gradiću.

Karl Jäger, rođen 1888., bio je sin učitelja glazbe iz Waldkircha. Svirao je klavir i violinu, kasnije i sam gradio glazbene instrumente, oženio kćer mjesnoga graditelja orgulja, sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, već 1923. postao član nacional-socijalističke stranke NSDAP. Ali, taj glazbenik je postao i masovni ubojica litvanskih židova, piše u svojoj knjizi povjesničar Wette. „Bio je čovjek iz sredine društva, ugledna osoba u Waldkirchu, vrijedio kao uzoran, briljantan, korektan i kultiviran. Neke žene i danas s oduševljenjem o njemu pričaju, toliko je bio privlačan. Nedjeljom je ponosno marširao kroz grad sa stotinjak svojih pripadnika SS-a“, pojašnjava Wette u razgovoru.

„To je bio pakao“

Kratko nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. Jäger je u pozadini Wehrmachta došao u Litvu. Već pola godine kasnije većina litvanskih židova je bila ubijena, kaže povjesničar Wette: „Jäger je o tomu akribično vodio zapisnik, kojega je dana ubijeno koliko židovskih žena, djece, muškaraca.“ Krajem studenoga, nakon što je ubijeno 133.346 nevinih ljudi Jäger je ponosno javio: „Čitava Litva je sad čista od židova.“

U knjizi Wolframa Wettea do riječi dolaze ne samo birokrati masovnog ubojstva nego i očevici i oni koji su preživjeli genocid. Kuki Kopelman je tada imao tek 13 godina i vidio je ubojstva iz neposredne blizine. „Nijemci i Litvanci zavrnutih rukava i crveni u licu su punili puške i pucali u mnoštvo. Iz puščanih cijevi je sijevao žuti plamen. Plavi dim uzdizao se iznad polja. To je bila paklena scena. Promukli uzvici, oštri krikovi žena, plač djece i beba, lavež pasa. Stigli smo do jame. U njoj su bile tisuće tijela, jedno na drugom, pomicali su se i jaukali i molili Nijemce da stvar okončaju. To je bio pakao.“

Obveza povjesničara

Nekadašnji časnik SS-a se 1945. vratio u svoje rodno mjesto. Nitko mu nije postavljao neugodna pitanja. Ipak, da bi bio potpuno siguran preselio je u blizinu Heidelberga i tamo živio 15 godina pod svojim imenom kao nedužan građanin. Tek krajem 50-ih godina je pokrenuta istraga, on je uhićen i tjednima saslušavan. Ali, do suđenja nije došlo. Jäger je u ćeliji počinio samoubojstvo.

U Waldkirchu su potpuno potisnuli da je tu postojao neki Kal Jäger, a kad je povjesničar Wette 1989. objavio da iz toga mjesta potječe masovni ubojica, bilo je prosvjeda. Većina stanovnika i lokalnih političara je htjela da se u tu temu ne dira, priča Wette. Ipak, mlada generacija se drukčije ponaša. Na tamošnjoj gimnaziji ima jedan projekt na kojem se učenici, uz pomoć svjedoka vremena suočavaju sa razdobljem o kojemu piše i povjesničar Wette: „Mislim da postoji etika povjesničara, obveza povijesnog prosvjećivanja. Ta obveza za mene vrijedi i onda i osobito onda kad znam da drugi od toga odvraćaju pogled“, kaže povjesničar Wette.

Autor: Cornelia Rabitz / Anto Janković
Odg. urednik: S. Matić