Sudnica Suda Bosne i Hercegovine u protekloj se godini pretvorila u prostor obračuna ne samo s jednim političarem, nego s cijelim konceptom osporavanja visokog predstavnika i državnog poretka.

Odgovor Banje Luke bio je pokušaj da se presuda „poništi“ političkim odlukama u Narodnoj skupštini Republike Srpske i stvaranjem slike progona cjelokupnog rukovodstva entiteta. Zbog toga protekla godina izgleda manje kao pad jednog lidera, a više kao sudar dviju vizija suvereniteta, u kojem Schmidtove odluke i presuda Dodiku stoje nasuprot neustavnim zakonima NSRS-a i narativu o „političkim tjeralicama“.

„Godina je ovo koja je zaustavila život i zarobila politiku, pravosuđe, medije i građane kroz sudski proces protiv Milorada Dodika“, kaže politička analitičarka iz Banje Luke Tanja Topić, konstatirajući da, nažalost, pouka nije izvučena.

Od Schmidtove odluke do presude

„Dobili smo političke aksiome: Dodik i poslije Dodika. Zapravo, presuda kojom mu je zabranjeno političko djelovanje na šest godina nije ga omela da bude ‘predsjednik svih predsjednika’. Pravosuđe je pod vidljivom političkom kontrolom. Kada to nije, ignorira se vladavina prava, baš kao i političari“, kaže Topić.

Kazneni postupak protiv Dodika rezultat je intervencija Christiana Schmidta. Izmjene Kaznenog zakona BiH uvele su posebno kazneno djelo neizvršavanja odluka visokog predstavnika i podrivanja ustavnog poretka, a upravo je na toj normi podignuta optužnica zbog potpisivanja ukaza kojima je Dodik „oživljavao“ zakone koje je OHR već suspendirao.

Sud BiH u presudi je izričito potvrdio da je Schmidt zakoniti visoki predstavnik i da su njegove odluke obvezujuće, odbacivši tezu o „nelegalnom Nijemcu“ i stavivši težinu kaznene odgovornosti na svjesno ignoriranje tih akata.

Pravomoćna presuda u kolovozu – godina zatvora, koja je otkupljena, i šest godina zabrane obnašanja javnih funkcija – formalno je označila Dodikov pad s mjesta predsjednika Republike Srpske.

Protunapad

Umjesto da se nakon presude sustav stabilizira, NSRS pokreće politički i normativni kontranapad. Na hitnim sjednicama usvaja paket zakona kojima pokušava izgraditi paralelni pravni sustav u kojem Schmidt i državna razina „ne postoje“. Donose se akti o neprimjenjivanju odluka institucija BiH i visokog predstavnika na teritoriju Republike Srpske, o „stranim agentima“ među nevladinim organizacijama, o posebnom Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću RS-a te o drastičnom kažnjavanju „podrivanja ustavnog poretka Republike Srpske".

Ti su zakoni u suštini bili pokušaj da se presuda Dodiku i Schmidtove odluke politički ponište: ako se entitet proglasi jedinim nositeljem nadležnosti, tada se i kršenje Schmidtovih odluka prikazuje kao obrana, a ne kao kazneno djelo.

Ipak, Ustavni sud BiH proglasio je neustavnima i stavio izvan snage cjelokupan paket zakona koje je NSRS donijela nakon presude Dodiku, naglašavajući da se njima izravno ugrožava hijerarhija pravnog poretka i suverenitet države. Zakoni o „stranim agentima“ ocijenjeni su kao nespojivi s europskim standardima, a oni kojima se uspostavlja entitetsko VSTS i isključuje primjena državnih propisa tretirani su kao pokušaj faktičkog odcjepljenja u pravnoj sferi.

Time se na institucionalnoj razini zatvorio krug: Schmidt intervenira, Sud BiH presuđuje, NSRS odgovara zakonima, a Ustavni sud te zakone briše kao da nikada nisu postojali. Međutim, politička posljedica ostaje, jer svaki taj krug hrani narativ o trajnom političkom sukobu unutar BiH.

Tjeralice i kriminalizacija rukovodstva RS-a

U toj eskalaciji Sud BiH raspisao je međunarodnu tjeralicu za Dodikom, predsjednikom NSRS-a i još nekim dužnosnicima Republike Srpske. Čak i kada je Interpol odbio zahtjev za izdavanje crvene tjeralice, uz obrazloženje političke dimenzije slučaja, sama činjenica da se entitetski vrh formalno nalazi pod zahtjevom za međunarodnom potragom podigla je krizu na novu razinu.

Dodik tada narativ o „političkom procesu“ spaja s tezom o „lovu na rukovodstvo Republike Srpske“, pokušavajući presudu i Schmidtove odluke predstaviti ne kao pitanje vladavine prava, nego kao koordinirani pokušaj discipliniranja cijelog entiteta.

SNSD na kraju pristaje na dogovor. Raspisivanjem prijevremenih izbora i izborom Siniše Karana za predsjednika Republike Srpske vlast demonstrira da i bez Dodikova potpisa na aktima može nastaviti isti politički pravac. Schmidt i sudovi srušili su ga s funkcije, ali ne i iz političkog središta moći. Vjetar u leđa uslijedio je nakon američke intervencije.

Ukidanje sankcija

Ukidanje američkih sankcija Dodiku došlo je nakon što je povukao najveći dio onoga čime je mjesecima prijetio – odustajanja od funkcije predsjednika Republike Srpske i normativnog udara na državu. State Department vrlo je jasno vezao skidanje s „crne liste“ uz odluke Narodne skupštine RS-a da povuče sporni paket zakona kojim se osporavao rad državnih institucija i visokog predstavnika.

Dodik je popustio upravo ondje gdje je ranije povlačio „crvene linije“, a analitičari i dio oporbe u Republici Srpskoj to vide kao svojevrsnu političku trgovinu.

„Put prema Europskoj uniji zakovan je između dogovora američke administracije i Dodika, dok je ‘RS spremna za pregovore s EU-om’. Reforme blokiraju upravo oni koji se samopromoviraju u najveće zagovornike EU-a, istodobno dijeleći trumpovske kvazivrijednosti prema kojima predviđaju europski krah. I kada se sve to zbroji, možemo poželjeti samo jedno – ne ponovilo se“, zaključuje Topić.

Na kraju, Dodik pokušava ukidanje sankcija prikazati kao potvrdu da je bio u pravu, ali kronologija pokazuje suprotno. Tek kada je NSRS odustala od najradikalnijih zakona, a on prihvatio da više neće biti predsjednik Republike Srpske, Washington je poslao signal da je spreman na „novi početak“.

Transformacija

„U tom smislu, povlačenje zakona i sankcija otkriva koliko su njegove ranije prijetnje – o raskidu s BiH, ignoriranju Schmidta i nepriznavanju suda – ograničile kombinacija presude, institucionalnog pritiska i međunarodne izolacije, pa je politički opstanak na kraju morao biti plaćen tihim povlačenjem pred onim što je najavljivao da nikada neće prihvatiti“, kaže novinar Goran Dakić.

Pravomoćna presuda, jednogodišnja (otkupljena) zatvorska kazna i šestogodišnja zabrana obnašanja javnih funkcija objektivno predstavljaju najteži institucionalni udar na Dodika od početka njegove karijere i formalni pad s funkcije predsjednika Republike Srpske.

Ipak, izbor Karana i održavanje SNSD-a na vlasti pokazuju da se Dodikov utjecaj nije urušio, nego transformirao – iz izravne izvršne funkcije u ulogu neformalnog središta moći iza scene. Godina presude tako otvara paradoks: pravna država pokazala je da može procesuirati najmoćnijeg političara u entitetu, ali politička realnost pokazuje da sustav čiji je Dodik ključni arhitekt i dalje funkcionira, samo s drugim imenom na službenom popisu.