Skladatelje poput Händela, Mozarta ili Beethovena može se uspoređivati s današnjim pop-zvijedama. Za njih su se, ako su u svom dobu bili prihvaćeni i poznati, grabili carski dvorovi. Svi su ih željeli čuti, a njihova glazba je diktirala trendove. Teško je danas jednom tinejdžeru, bez klasičnog glazbenog obrazovanja objasniti da je Beethoven svojom muzikom ikad mogao sloviti kao revolucionar. No istina je da je on u svoje vrijeme, modernim pristupom ovoj umjetnosti iritriao mnoge, pa čak i velikog Goethea.

Johann Wolfgang von Goethe, jedan od najvećih pjesnika njemačke književnosti, bio je što se glazbe tiče vrlo tradicionalan - neki bi danas rekli "zalupan". Jer, kako u svojoj knjizi "Silna snaga glazbe. Goethe i njegovi skladatelji" navodi Norbert Miller, ovaj veliki majstor pera i najvažniji predstavnik "weimarske klasike" jednostavno nije imao nikakavog sluha za glazbene revolucionare svog vremena kao što su bili Beethoven ili Schubert.

Goethe je volio Mozarta

Za glazbu će mnogi reći da je univerzalna umjetnost jer istovremeno "napada" ne samo naš sluh već i nekoliko drugih naših čula. Mnogi su skladatelji pisali glazbu inspirirani na primjer Goetheovim Faustom. Ali veliki je Goethe smatrao kako glazba ne može zamijeniti književnost, već je samo "oživjeti ili pojačati njen dojam". Tako su ga Beethovenova ideja o apsolutnoj glazbi ili Schubertova slobodna forma ostavljale potpuno hladnim.

Nije da on nije volio glazbu ili da je nije poznavao. Kao direktor Weimarskog kazališta više od četvrt stoljeća je birao njegov repertoar koji je uključivao i nastupe orkestara i pjevača. Goethe bi na primjer bio najsretniji da je njegova Fausta komponirao Mozart. I volio je jako Mozartovu "Čarobnu frulu". Za skladatelje poput Luigia Cherubinia ili Ludwiga van Beethovena je u jednom svom pismu napisao da oni "uzmu Herkulu batinu iz ruke da bi njome mlatili muhe". Goethe je cijenio jasnoću i jednostavnost. Kako u književnosti tako i u glazbi.

Autor: Snježana Kobešćak/ Kai Luehrs-Kaiser, Die Welt

Odg. urednik: A. Šubić