Novinari neovisnih medija Bjelorusije koji su redom morali napustiti svoju domovinu zbog progona su se požalili i Europskoj komisiji zbog logike internetskih tražilica kao što su Google i Meta. Kako izvještava list Financial Times, problem je ozbiljan: internetske tražilice u pravilu ističu "ono što ide", a obzirom da "znaju" i lokaciju onoga tko traži, prvo će mu ponuditi nešto iz njegove zemlje.

No to je u ovom slučaju politička stvar: mnogi oporbeni mediji uopće više ne mogu biti u Bjelorusiji ili Rusiji, a režimu skloni mediji - ili jasne propagandne mašinerije gdje se šire polu- ili čiste neistine imaju i (državnih) sredstava i načina krivotvoriti broj korisnika.

U konačnici, takve tražilice "postaju sredstvo pritiska totalitarnih i autoritativnih režima protiv civilnog društva", piše u žalbi EK. "Sve je jasnije koliku moć zapravo imaju tehnološke kompanije. U nekim stvarima su možda i moćnije od političkih čelnika", smatra bjeloruska oporbena aktivistica Svetlana Tihanovskaja. "Važno je da i takve kompanije stoje na strani dobrih i da se založe za promicanje demokratskih vrijednosti."

Cenzurirane izgledaju kao "mrtve"

To je problem i za ruske medije koji ne pišu ono što želi Kremlj: "Nama je jasno, zašto algoritmi najveće tražilice na svijetu kao što je Google nužno pridonose ruskoj državnoj propagandi. To se vidi i u rezultatima potrage koje su stvorene za određene korisnike dominiraju vijesti državnih i medija naklonjenih vlastima", kaže Sarkis Darbinjan iz organizacije Roskomsvoboda i stručnjak za digitalnu tehnologiju.

A tražilice osobito mrze "mrtve" stranice: to je naravno dobro u normalnim okolnostima da se uopće ne obaziru na stranice koje ne odgovaraju na poziv ili su "skinute" zbog zabranjenih sadržaja, ali tu sudbinu onda čeka i stranice koje država cenzurira -  na njih se tražilica više neće niti obazirati. "Kad je razvijen taj algoritam, ideja je isprva bila dobra: stranice sa ilegalnim sadržajima se ne trebaju pojaviti u rezultatu pretrage", kaže Darbinijan. Ali u ovom slučaju je to problem posve druge vrste.

Lev Geršenzon je bez sumnje stručnjak za tražilice: on je bio na čelu internetske službe Yandex, najveće i najomiljenije tražilice u Rusiji i osnivač je automatskog portala vijesti "The True Story". Ukazuje i na još jedan problem: "Algoritmi Googlea ne uzimaju u računicu i kolike goleme resurse koriste autoritativni režimi kako bi promovirali stranice koje njima koriste i koje umjetno čine popularnijima nego što jesu". Previše se pažnje tu polaže na navodni broj "klikova" što uvelike koriste propagandne stranice sa lažima i teorijama zavjere.

Nema ni želje u toj dilemi

Što uopće učiniti? Bez obzira na apele i upozorenja demokratskim institucijama, nije se daleko odmaklo. Po Geršenzonu, "do sad nije bilo javne rasprave s takvim Big-Tech tvrtkama". Sarkis Darbinjan tvrdi i kako Google "nije osobito zainteresiran zbog organizacija za ljudska prava mijenjati svoj algoritam", dok je Meta nešto otvorenija za taj problem.

Matthias Kettemann, profesor međunarodnog prava sa Instituta Max Planck u odjelu koje se baš bavi pravima na internetu ukazuje i na još jedan razlog, zašto takve tražilice u državama kao što su Rusija, Bjelorusija ili Kina ne žure mijenjati način potrage. Jer one "sjede između čekića i nakovnja": ako i počnu tražiti i isticati takve, režimu nepoželjne sadržaje, onda će i oni i njihovi suradnici u tim državama također lako postati nepoželjni i zabranjeni. "A to pak ima i drugih ozbiljnih posljedica: s jedne strane zbog prihoda koji se tamo može zaraditi, ali i za komunikacijski okoliš."

Sarkis Darbinjan ima dojam kako je Google zapravo već napustio nadu u Rusiji napuniti džepove: "Zbog problema s međunarodnim karticama kao što su Visa ili Mastercard, u Rusiji ionako više ne funkcioniraju proizvodi koji se moraju plaćati. Google nije čak niti pokušao nekako obnoviti način plaćanja za njegove korisnike i vrednovanje stranica u toj zemlji već i da bi podržao neovisne medije i blogere", žali se ruski aktivist. 

Što EU tu uopće može?

No i on ističe kako je takvim tražilicama veoma teško - i veoma skupo promijeniti svoje algoritme traženja sadržaja, a nema niti osobitog truda političara Zapada utjecati da se tu nešto promijeni. Jer i Financial Times konstatira kako službenici EU tu nemaju namjeru nešto poduzeti protiv tražilica zbog takve, makar i nehotične propagande diktatora. Profesor prava Kettemann tu sažima i problem: "Niti formalno EK nema velikih mogućnosti utjecati na jednu američku tvrtku zbog zbivanja u nekoj državi izvan EU." Ona može donekle davati smjernice za njihovo ponašanje u Uniji i tako tek dati naputak, kako da se te platforme ponašaju i izvan Unije.

Lev Geršenzon tu ionako ne misli da politika i političari nešto mogu bitno učiniti već i zato jer i ne razumiju osobitosti rada jednog koncerna kao što je Google. Najbolje bi bilo da takvi koncerni same uoče taj problem i da aktivno prihvate svoju odgovornost. "Ali tako nešto još nije na vidiku tako da će i se borba protiv Fakes i propaganda voditi samo usmenim putem."