Neposredno pred belgijsku premijeru njegovog kazališnog komada "Ispovijest nesretne kraljice Margo", na Balkan trafik festivalu u Bruxellesu, za Deutsche Welle Goran Bregović govori o predstojećem sudjelovanju na bonnskom Bethoven festu, o utjecaju takozvanih "malih kultura" na "velike kulture" te o jednoj alegorijskoj priči. S Goranom Bregovićem razgovarao je kolega Svetozar Savić.

DW: Prije nekoliko dana, kada sam pogledao program za Beethoven fest u Bonu, otkrio sam da ćete svirati u rujnu na tom uglednom međunarodnom festivalu ozbiljne glazbe. Moram priznati da sam bio vrlo iznenađen.

Bregović: Kao, što ću ja tamo? (smijeh)

Vi kažete.

Pa ja sam skladatelj suvremene glazbe. Moja suvremena glazba je vjerojatno drugačija od drugih suvremenih glazbi, ali, ima istu namjeru: biti suvremena umjetnička glazba. Naravno, ja dolazim iz rock'n'rolla gdje postoji navika da se s glazbom zabavlja. Tako i ja, kada pišem ozbiljnu glazbu, uvijek se moram zabaviti. To je valjda neki invaliditet koji je ostao od rocka.

Često citirate jednog svog profesora koji je pričao kako su se Johann Wolfgang von Goethe i Vuk Karadžić družili, a onda navečer kad su se rastali jedan je išao pisati Fausta, a drugi prvi pravopis svog jezika.

Pa to je lijepa alegorijska priča.

A da li je i ovo na neki način „alegorijska priča“, Vaše sudjelovanje na festivalu Beethovena u Bonnu? Da li je zaista „mala kultura“ srela „veliku kulturu“ i da li se pokazala ravnopravnom?

Danas je vrijeme takvo da, ja mislim po prvi put u povijesti, tzv. male kulture imaju tako veliki utjecaj na velike kulture. Velike kulture su uvijek bile imperijalne i osvajale. Sad su se nekako vremena promijenila. Veliki je utjecaj tih malih, slatkih kultura kao što je naša.

Koliku odgovornost predstavlja činjenica da svirate u značajnim koncerntim dvoranama. Ove godine su tu Beethoven fest i Carnegie hall.

Možete kupiti najveću knjigu povijesti glazbe, od ne znam koliko stranica, i nećete naći nikog našeg tamo. Lijepo je znati da je moguće iz tako male kulture "dobaciti" do tamo. Nije to više kompliment meni. Ja to više shvaćam kao kompliment jednoj kulturi, maloj, koja može napraviti takve stvari. Lijepo je znati da je to moguće.

Kako se pak nosite s kritikama koje godinama stižu na Vaš račun: rodonačelnik turbo folka, plagijator, Dugme svira pastiriski rok - kako je svojevremeno govorio Dražen Vrdoljak?

Ne možete se baviti ovim poslom i imati ambiciju svima se svidjeti. Čovjek se pomiri s tim. Netko će misliti da je to što radite izuzetno, netko će misliti da ne valja ništa. Evo recimo Bizetova Carmen, koja je po meni možda najljepša opera ikada napisana, prvi put je izvedena u nekoj velikoj operi u Francuskoj tek nakon sto godina.

Na sljedećoj stranici pročitajte o tome da li je Bregović novi Franz Liszt, što mu znači Bijelo Dugme i zašto je postao ponovo građanin Sarajeva

Vas organizatori Beethoven festa uspoređuju s Franzom Lisztom. U objašnjenju se između ostalog kaže da je to zbog Listove „općeprisutnosti“ na tadašnjoj europskoj sceni. Ali, pretpostavljam i zbog toga što je i Franz Liszt improvizirao i različita djela izvodio na način prihvatljiv široj publici.

Pa ne znam… Znate kako, ne mogu ja sada uživati u tome da sam besmrtan, pa otkazati socijalno osiguranje zato što sam besmrtan. (smijeh). Živim i radim kao svi drugi. Ustajem ujutro i radno vrijeme mi počinje od pola devet, radim do pola pet, kao sav normalan svijet. Ako uspijem nešto napraviti da ne sramotim djecu – to je već veliko. A da li ću ući u povijest? Tko će sad misliti o tome.

Kad sam već spomenuo Vrdoljaka i pastirski rok, da se vratimo samo na kratko Bijelom dugmetu. Da li je koncertima 2005. u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu završena priča zvana „Bijelo dugme“?

Mislim da je trebalo uraditi ta tri koncerta. Nekako mi je bilo lijepo sve to vidjeti. Ljudi su stvarno putovali iz cijelog svijeta na te koncerte. Sve do košarkaša koji u Americi igraju za NBA, koji su uzeli avion i došli na koncert da bi se odmah vratili nazad. Nekako je bilo lijepo vidjeti da smo ponovo zajedno. Ne mislim tu ni na kakve Srbe, Hrvate, Bošnjake. Ne mislim ništa u tom pravcu. Nego da smo tako nekako zajedno oko nečega što nam daje neku toplinu. Da imamo još uvijek, nakon svog sranja koje smo sami sebi napravili, da još uvijek imamo neke pjesme koje možemo pjevati zajedno.

Neizbježno je pitanje odnosa prema rodnom gradu. Vašu šutnju tijekom rata u Bosni i Hercegovini neki su ocijenili „zaglušujućom“. Da li je Goran Bregović mogao više uraditi? I zašto šutnja?

Nije mogao. Nije moglo.

Zašto?

Pa probali smo. Ako se sjećate to su bili prvi (višestranački prim. aut.) izbori. Bila je jednostavna kalkulacija. Ako bi oko 20 posto dobila ta jedna jedina stranka reformista (stranka Ante Markovića prim. aut.), onda bi se sve poremetilo. Poremetilo bi se tako da ne bi mogao rat kruti iz skupštine kao što je krenuo.

Prošli ste sa tri posto. A zašto ste šutjeli?

Nakon toga izgubite iluziju, nakon što dobijete tri posto. Ali, ne samo ja. Dakle, ne postoji niti jedan intelektualac niti umjetnik u Bosni i Hercegovini koji nije pokušao pomoći da se dobije tih 20 posto. Ja ne znam nikog iole pismenijeg u BiH koji nije razumio da je panika i da treba pomoć. Dakle kad imate na sav taj napor, koncentriran napor, samo tri posto, nemate više iluziju da vaš glas vrijedi nešto. To je bio moj motiv. Glupo je da se sad pravim da ne znam koliko vrijedi to što ja govorim. Tako da čovjek pusti da prođe vrijeme.

Dobro. Ali Vaša šutnja se onda prekida pojavljivanjem na koncertu u Solunu neposredno nakon početka NATO bombardiranja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Znam da ste tada govorili da je to za sve žrtve ratova na Blakanu, ali to je mnogima bilo sporno.

Kao što nisam mogao organizirati nebombardiranje, nisam mogao ni bombardiranje. Nitko nije ni znao da počinju napadi. Nemojte da ljudima govorimo pogrešne stvari. Umjetnici nemaju političku moć. Bilo je pokušaja umjetnika kroz povijest da uđu u politiku, da se aktivno bave politikom i nikad to nije prošlo dobro. Politika je drugi talent i drugo zanimanje.

Kako se odnosite sad prema podijeljenom i polariziranom Sarajevu. Sjetimo se i koncerta 2005. Silno osiguranje. Govorilo se: „Pola raje je za, pola protiv.“

Sreća pa čovjek ne živi baš tako kratko. Živi ipak dovoljno dugo da vidi neko vrijeme koje prođe. Stvari se nekako mijenjaju. Idu u nekom pravcu… Ne znam…

O Sarajevu ste jednom rekli "Sarajevo je metafora, samo me ljuti kada se počinje ponašati kao provinicija". Što je danas Sarajevo za Gorana Bregovića?

Od ove godine sam ponovo prijavljen u Sarajevu (smijeh). Moje službeno mjesto boravka je od ove godine Sarajevo, ponovo. Ne znam da li znanost ima objašnjenje zašto je to tako uzbudljivo cijeli život, baš to mjesto gdje ste se rodili. Nema tu ništa razumno. Ja od početka rata živim u Parizu, vjerovatno najljepšem gradu na svijetu za živjeti. I sad sam prvi put nakon '91. hodao ulicama Sarajeva. Tako da ne znam zašto je to tako uzbudljivo. Ali, bilo mi je lijepo i uzbudljivo. Bilo mi je lijepo sretati ljude, s njima se pozdravljati.

Često govorite da su najbolje što Vam se u životu dogodilo zapravo dva početka.

Mislim stvarno. Nažalost, to je užasno reći, ali da nije bilo rata ja bih bio penzioner. Već sam bio ispucao svu municiju i već mi je bilo dosta toga.

Na Braču?

Da. Mislio sam stvarno. Na Polju sam htio graditi kuću i već sam uvježbao to pecanje odlično. I onda mi je sladak bio taj drugi početak, to da se krene od početka. I sad zato stalno radim tako debitantske stvari. Svake godine radim nešto što nikad ranije nisam radio.

I za kraj o još jednoj narudžbi za kazalište, o komadu „Ispovijest nesretne kraljice Margot“.

Tim komadom zapravo uspjevam reći ono što mislim da je najvažnije a to je da su vjerski ratovi uvijek isti: od XVI stoljeća do danas. Da su jednako besmisleni i grozni i da su uvijek tragedija jedne kuće. Bez obzira da li je ona generalska ili sirotinjska. Komad počinje pismom Ive Andrića iz 1920. u kome on piše o tri različita sata koja otkucavaju u Sarajevu vrijeme: židovski, pa katolički, pa mujezin. Svako ima svoje različito vrijeme koje mjeri. Postoje ta nepomirljiva vremena. Andrić govori o Bosni kao o zemlji mržnje. Za razliku od mjesta gdje mržnja može biti nešto što pokreće, u Bosni je mržnja jedna besmislena mržnja i to je mjesto iz kojeg treba pobjeći. Ako mislite ispuniti svoju ljudsku dužnost - odite. Tako to krene kao muzika iz nekog normalnog života i onda ga samo prekine rat – taj normalan život. Onda se nastavi normalan život. Jer, ja ne vjerujem da rat može ubiti život. To je samo neka mala pauza. Život je jači od rata u svakom slučaju.

Da li je to i Vaš odnos prema svemu što se događalo u bivšoj Jugoslaviji?

Ako moj život može to ilustriratii - to je tako. Bio sam u Parizu kad je počeo rat. U jednom trenutku sam izgubio sve. Dakle ništa više nisam imao. Nisam imao ni tetku da odem na ručak. I onda je sve krenulo dalje. Život ide dalje. Nemoguće je da jedan rat uništi život. Ljudi su puno žilaviji od jednog rata.

Mislite li da ste to pokazali i prelaskom Atlantika jedrenjakom i penjanjem na Himalaju?

Da, mislim. Život je žilava pojava.

Koliko vrijedi danas Goran Bregović kao umjetnik?

Pa ne znam. Nekome mnogo, drugome ništa! (Smijeh)

Autor: Svetozar Savić

Odg. ur.: Z. Arbutina