Danas se 18 500 terapeuta u Njemačkoj godišnje brine o 700 000 pacijenata, od toga 400 000 stacionarno. Preko pet milijuna odraslih, ili otprilike svaki treći, doživi tijekom godine psihički poremećaj i zapravo bi se trebao obratiti psihoterapeutu. Osobito je među mladim ljudima sve više takvih poremećaja. No, liječnika nedostaje. Pa ipak je situacija mnogo bolja nego u doba prije Freuda.

Treća velika uvreda čovječanstva

Kada muškarac naziv proizvoda pobrka sa sličnim imenom zanosne djevojke iz reklamnog spota za taj isti produkt, onda znamo reći kako se radi o «Freudovoj pogreški» kao izrazu nesvjesnih želja i predodžaba. «Freud je bio treća velika uvreda za čovječanstvo, nakon što smo se morali pomiriti sa spoznajom da se Zemlja ne nalazi u središtu svemira odnosno da ljudi, kao što smo smatrali, nisu ‹kruna postanka›, nego da ‹potječu od majmuna›. Freud je, pak, ustvrdio kako ‹ja – dakle ego – nije gospodar u svojoj vlastitoj kući› te je dokazao da mnogi procesi, koji se odvijaju nesvjesno, imaju golemog utjecaja na naš život. Da je tome dosita tako, potvrdili su u međuvremenu i drugi izvori, na primjer moždana istraživanja. Prirodno je da čovjek ne želi rado čuti kako sve konce ne drži u svojim rukama.»

Fantastična Freudova otkrića

Profesor Michael Günter sa Sveučilišne klinike u Tübingenu ove je godine uveo predavanje u povodu Freudovoga 150. rođendana. On je primarijus na Odjelu za psihijatriju i psihoterapiju u dječjoj i mladenačkoj dobi. Pacijenti i danas profitiraju od Freudovog rada od prije 100 godina. «Korist je najprije u tome što se psihoterapija danas uopće provodi. To je zacijelo najveći uspjeh. Fantastična je Freudova spoznaja da su psihički poremećaji doista duševna oboljenja, a ne da – kao što se prije toga smatralo – potječu iz utrobe. Zbog toga se tada i govorilo o ‹histeriji›. Činjenica da psihoterapija danas ide u raznim pravcima rezultat je njegove spoznaje kako se tu radi o duševnim problemima, o duševnim povredama i duševnim konfliktima.»

I djeca su spolna bića

Dijete kojemu se ne ukaže potrebna pažnja u svojoj nuždi počinje smetati. Time, doduše, na sebe navlači ljutnju i povike roditelja, ali time zadobija i njihovu pozornost. Prijeđe li takvo ponašanje u naviku, ono će i za dijete i za njegovu okolinu prerasti u problem. Svatko, dakle, mora obuzdati svoje nagone. «Radi se o svojedobnome Freudovom otkriću: dva velika područja su agresija i spolnost. A jedno od velikih otkrića bila je i seksualnost. Njegovo značenje danas si više ne možemo ni zamisliti, jer nam je postalo samorazumljivo da i djeca imaju spolnost, da i ona imaju seksualne želje i potrebe koje, naravno, nisu iste kao kod odraslih, ali su u svom dječjem obliku jednako značajne i važne kao i kod odraslih.»

Diktatori zaziru od Freudovog učenja

Potiskivanje agresija i seksualnosti dovodi do zbrke u podsvjesti. Stoga ih čovjek mora iživjeti na društveno prihvatljiv način. Svatko nastoji pronaći ravnotežu između vlastitih nagona i zahtjeva društva. S druge strane ni jedan stručnjak žensku seksualnost danas više ne promatra kao manje vrijednu, blijedu kopiju muške spolnosti (kao što je to bio slučaj još za Freudovog života) ili homoseksualnost kao perverziju. «Na to se danas zacijelo gleda drugačije nego u Freudovo vrijeme», kaže profesor Günter. Od seksualnosti i podsvjesti jeza nije hvatala samo Freudove suvremenike. Freud je morao bježati pred nacistima, a psihoterapija ni pod Lenjinom, Pinochetovom diktaturom kao ni u DDR-u nije bila dobrodošla.

Razgranate i učinkovite metode liječenja

«Doista je tako da su autoritarni režimi načelno sumnjičavi prema bavljenju s duševnim, u kojemu se uvijek krije i nešto subverzivno, nešto nepokorno...» U tome možda leži i objašnjenje zašto čovjek s tjelesnim ranama posve prirodno odlazi k lječniku, dok se kod duševnih povreda nastoji otgrnuti potrazi za tuđom pomoći zbog bojazni da bi na sebi mogao otkriti strane zbog kojih bi mu moglo biti nelagodno. Pritom su, zahvaljujući Freudu, nastale metode liječenja s više od 50 različitih postupaka koji mogu pomoći čak i teško traumatiziranim žrtvama mučenja i zlostavljanja ili djeci vojnicima. Najvažniji pravci su dubinska psihoanaliza i analitička psihoterapija koje se bave osobnošću i uzrocima poremećaja. Manje složena, ali ne i toliko održiva metoda je psihoterapija poremećaja u ponašanju koja svoj pogled uperuje u budućnost, pitajući se: kako bih se mogao ponašati da mi bude bolje?