Postoje dva modela tzv. "preraspodjele dugova" - meki i tvrdi.

Tvrdi model podrazumijeva djelomično otpisivanje dugova. To znači da vjerovnici - najčešće su to velike međunarodne banke - koji su Grčkoj posudili novac, pristanu na to da nazad dobiju samo dio kredita. To znači da faktički pristaju na nepovratni otpis dijela duga, kako bi dobili barem nešto.

Za Grčku bi to rješenje imalo veliku prednost. Vratilo bi se onoliko duga koliko to zemlja trenutno može učiniti, a ostatak bi bio "oprošten" - takoreći preko noći Grčka bi se rješila svojih dugova i mogla početi od početka.

Uz ovu opciju povezan je međutim i jedan problem - zemlja koja je na taj način preraspodijelila svoje dugove godinama bi bila odsječena od međunarodnog tržišta novca. To bi s jedne strane dovelo do sloma brojnih grčkih banaka. S druge strane, pribojavaju se međunarodni financijski stručnjaci, to bi moglo imati vrlo nepovoljne i dugoročne posljedice po međunarodni financijski sustav - slično slomu nakon propasti američke banke Lehman Brothers 2008. godine.

Pristati na dobrovoljni gubitak?

Druga opcija je tzv. meki model preraspodjele dugova. U toj varijanti vjerovnici pristaju na lošije uvjete vraćanja kredita. Oni načelno dobijaju cijeli posuđeni iznos, ali kasnije no što je prvobitno bilo dogovoreno, ili uz manje kamate.

Problem ovog modela: vrlo su strogi uvjeti koje je potrebno ispuniti kako bi on bio prihvaćen. Tako primjerice kada je riječ o državnim obveznicama koje su u opticaj puštane u skladu s grčkim propisima, 100 posto vjerovnika mora dobrovoljno pristati na te lošije uvjete.

Autori: Philipp Bilsky / Z. Arbutina

Odg. ur.: D. Dragojević