"Naš najviši cilj je sreća grčkog naroda", izjavio je još u četvrtak jedan visokopozicionirani član atenske vlade u najužem krugu: "Želimo da ljudi navečer idu mirno spavati, bez brige o računima koje će sljedećeg dana pronaći u svojim poštanskim sandučićima." Na pitanje tko bi trebao financirati slatke snove Grka, taj političar iz redova Syrize nije odgovorio tako elokventno. Europski partneri, rekao je, iz političkih se razloga neće usuditi riskirati "grexit". Već te izjave još jednom pokazuju kakvu podjelu uloga Tsiprasova ekipa želi nametnuti svijetu: Atena je nadležna za populističke vizije, Bruxelles i Berlin za njihovo financiranje.

Dramatično stanje državnih financija

Kratko uoči isteka aktualnog programa pomoći krajem lipnja, vlada Syrize bi zapravo trebala shvatiti da njezina čudna taktika nije upalila: privatno gospodarstvo je na koljenima, država mora skupljati svaki cent kako bi mogla platiti plaće i mirovine. Nakon Zambije, sada je i Grčka molila MMF za odgodu otplate rata kredita koje stižu na naplatu u lipnju tako što će sve imati dospijeće 30. lipnja. Stanje je, čini se, još dramatičnije nego 2010. kada je tadašnji premijer Giorgos Papandreou iz luke jednog pitoresknog otoka zamolio međunarodne partnere da spase njegovu zemlju od bankrota. Pet godina kasnije Tsiprasova vlada izvlači navodno zadnji adut iz rukava: "raskid s partnerima", ako ovi ne budu spremni popustiti u svojoj politici štednje.

Pritom sami Grci imaju sasvim drukčije mišljenje. Prema najnovijoj anketi 77 posto ispitanika ne želi raskid, nego dogovor s partnerima! Isto tako 77 posto ispitanih je za ostanak u eurozoni, a čak svaki drugi Grk je za postizanje dogovora prema uvjetima najmodavaca. S obzirom na ove brojke i neovisno o svim prijetnjama Atene, najvjerojatniji scenarij je ipak da će do kraja idućeg tjedna biti postignut sporazum koji će malo olakšati financijsku situaciju Atene. Ali to ni u kojem slučaju neće biti rješenje grčkih problema: i prethodne vlade su proteklih godina postizale sporazume s partnerima i potpisivale ih, ali bi samo dio njih uspjele provesti u djelo - a i to često nedosljedno.

Dramatika grčkog slučaja počiva na istovremenom pojavljivanju više problema: prvo eurozona kao cjelina, dakle, kao prostor zajedničke jake valute, ali bez zajedničke financijske politike, ima strukturni problem koji se manifestira na čitavom jugu Europe koji posrće. Drugo, grčke vlade su u proteklim desetljećima pred očima svojih europskih partnera svojom nediscipliniranom i rasipnom financijskom politikom dovele zemlju u današnju slijepu ulicu. I kao treće, Atena ima teške strukturne probleme i deficite u modernizaciji koje vuče već desetljećima. Nije trebalo čekati da dođu omraženi tehnokrati MMF-a pa da kažu kako grčki mirovinski sustavi i sustavi osiguranja ne mogu funkcionirati jer previše Grka ide prerano u mirovinu - to se odavno znalo. Grčka je apsolutno zadnja zemlja na listi utjerivača poreza na dodanu vrijednost - nešto što je u članicama eurozone samorazumljivo.

Syriza ne rješava probleme

Jedna moderna i efikasna ljevica bi se mogla uhvatiti u koštac barem s ovim "domaćim" problemima i riješiti ih za dobrobit zemlje. Ali što Syriza, koja u ime naroda cijele Europe želi promijeniti financijsku politiku eurozone, radi kod kuće? Tsiprasova vlada, navodno "orijentirana na budućnost", ponovno zapošljava ljude u beznadno prenapuhanom javnom sektoru po uzoru na filozofiju 19. stoljeća prema kojoj je majka-država po mogućnosti trebala hraniti svu svoju djecu. "Lijeva" Syrizina vlada donosi zakon o reguliranju poreznih dugova: oni mogu biti podmireni u 100 rata i sve kazne će biti ukinute. "Caka" je, međutim, u tome da od tog zakona profitira i onih 6.500 velikih dužnika koji državi duguju više od milijun eura. Čak je i konzervativna Samarasova vlada njih htjela izuzeti iz tog povoljnog zakona. Nova grčka vlada, pak, kako kaže, želi sve građane tretirati na isti način. A svoju imaginarnu revoluciju će valjda izvojevati granama maslina. Glavno da se ne zamjeri oligarsima!