Kada je u Dresdenu rođeni slikar Gerhard Richter 1963. godine prvi put predstavio svoje slike na jednoj izložbi, brzo je bilo jasno da tu netko kreće potpuno novim putem: Richterove slike već četrdeset godina i stalno iznova postavljaju pitanje što je umjetnost uopće u stanju postići. Ona - Richterov je odgovor - ne odražava stvarnost. Već više od dva desetljeća Richter spada u najvažnije živuće svjetske slikare.

Gerhard Richter je kralj Mida svijeta umjetnosti. Sve što on dotakne svojim kistom, pretvara se u zlato. Na aukcijama njegove slike postižu njaviše cijene. Najbolji muzeji svijeta ih izlažu. Stoga izložba ”Printed!” u bonnskom muzeju i nije nešto revolucionarno novo. No, iako je Richterovo djelo više nego dovoljno poznato, još uvijek postoje zanimljivi aspekti koje još treba otkriti. Od 1965. Gerhard Richter radi s grafičkim tiskom - sitotiskom, offsetom i fotogravurom. Kao predložak mu najčešće služe - kao i za slikanje - fotografije.

Nekadašnji Richterov asistent i jedan od kustosa izložbe u Bonnu, Hubertus Butin, objašnjava:

"Postoji doduše puno više njegovih slika nego grafika, ali grafike su vrlo važne za njegov rad jer su u tijesnoj vezi s njegovim slikarskim stvaralaštvom - mnoge su, naime, nastale prema slikarskim motivima, ali zanimljivo je da postoje eksperimentalne grafike koje nije uopće mogao producirati u slikarskom radu gdje je primjenjivao sasvim određene tehnike, ili je radio eksperimente koji u slikarstvu uopće nisu mogući.”

Kao na primjer, kod offset grafike "Betty" iz 1991. godine. "Betty" je antiportret: na njemu je Richterova kćer u crvenoj, cvjetnoj jakni glave okrenute od promatrača. Prema anketi kulturnog časopisa ”Frieze” ta slika spada u pet najomiljenijih motiva u povijesti umjetnosti. ”Betty” je neka vrsta ‘babuške’ - lutka u lutci:

”Možete jasno uočiti da je na njoj prikazan jedan lik koji je kao slika medijskoteoretski vrlo apstraktan jer se taj offset tisak bazira na jednoj fotografiji a ona se pak zasniva na platnu, koje se opet bazira na jednoj fotografiji”, priča kustos Butin.

Ovakva vrst umjetnosti o umjetnosti izgleda zahtijeva puno rada glavom, ali i odaje puno o Richterovom odnosu prema medijski orijentiranom svijetu. Njegove slike dovode u pitanje istinitost slikarstva i fotografje. U to spadaju i svjesne optičke prepreke kojima se također pokušava izbrisati sličnost sa stvarnošću. Tako nastaje mutnoća tipična za Richterova djela:

”Ta neizoštrenost u grafičkom se tisku postiže drukčije nego u slikarstvu. Prva Richterova grafika, ‘Pas’ iz 1965., prema motivu iz fotoalbuma, na kojoj se vidi jedan mali ovčar, na razmeđi je slikarstva i grafičkog tiska jer je umjetnik debelim kistom razmazao boju prije nego što se sitotisak osušio, kao što je na svojim fotografskim slikarskim platnima kistom razmazao motive nakon što ih je realistično naslikao”, upućuje Butin.

Kasnije primjenjuje druge postupke. Pomiče ploče za vrijeme tiska ili namjerno ostavlja objekt mutnim prilikom fotografiranja.

Siva boja - koja dominira i u slavnom ciklusu ”Stammheim” - određuje i Richterove fotografske i grafičke radove, kao na primjer, 48 portreta znanstvenika, pisaca i filozofa. Njihove fotografije iz leksikona Richter je precrtao u sivo i onda ponovno vratio na fotografije. Za sivu boju je umjetnik svojevremeno rekao da ona odgovara bojkotiranju poruke, potpunom odsustvu izražavanja mišljenja.

Bonska izložba ”Printed!” još jednom dokazuje bogatstvo i raznolikost opusa Gerharda Richtera, velikog eksperimentatora s motivima i metodama koji nikad nije izgubio iz vida svoj glavni cilj - potragu za što je moguće istinitijim prikazivanjem stvarnog svijeta.