Toni dobro poznaje Tabanovce i okolinu. Tu je rođen, na sjeveroistoku Makedonije uz samu granicu sa Srbijom. Nosi natikače i majicu s dvoglavim orlom ispod kojega piše "Rusija". Već je vidio dosta televizijskih ekipa. Drago mu je da može pokazati neprohodan put. Tim putem odlaze izbjeglice kada ih taksisti koji ih dovoze iz Gevgelije iskrcaju na autoputu. "Ovdje kradu hranu po vrtovima i dvorištima. Gladni su, ali ne žele probleme sa domaćim stanovništvom", priča Toni dok preko oborenog debla prelazi potok. Kaže da je prije nekoliko minuta istim putem prošla skupina od 50 izbjeglica. "Pola njih će ostati kod nas. Sigurno planiraju neki rat", kaže Toni i dodaje da je prozirna taktika Iračana, Pakistanaca i Sirijaca koji su pobjegli od rata i bijede. Po njemu, oni se žele prvo naseliti u dovoljnom broju u zapadnoj Europi, a onda će proglasiti svoju državu. "Isto kao što su to učinili Židovi", dodaje.

Približavamo se mjesnoj željezničkoj stanici. Toni ima rješenje za problem: "Neka idu u Sjedinjene Američke Države. Nijemci i Francuzi mogu skupiti izbjeglice i poslati ih avionima. I reći: izvol'te dragi Amerikanci, ionako ste vi izazvali ratove u Iraku i Siriji."

"Moram biti pametan"

Na željezničkoj postaji upravo stiže grupa izbjeglica koja je imala sreću izboriti se u Gevgeliji za mjesto u vlaku. Povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice je u blizini podiglo bijele šatore koji donekle štite od žege. U popodnevnim satima nema ni volontera ni liječnika, oni obilaze izbjeglice samo ujutro. Izbjeglice ovdje često samo natoče vodu da bi potom nastavili pješice prema sjeveru. Na srpskoj strani granice tvrde da dnevno u zemlju uđe oko dvije tisuće izbjeglica. Jedan muškarac otkriva princip prelaska: "No police – go. You see police – go back."

Ovamo stiže i Zaman iz Maroka noseći veliki ruksak. On je poseban, mada ne rijedak slučaj. Sa širokim osmjehom ovaj čovjek priča kako je četiri godine živio u Ateni i to bez papira: "Grci su fini ljudi. Ali policajci su pravi rasisti". Zaman potvrđuje glasinu da grčka policija rijeku izbjeglica koristi da bi se otarasila ilegalnih doseljenika, onih koji godinama žive u Grčkoj. Tako su se sada u Makedoniji našli i Kinezi koji su za život zarađivali masažom na grčkim plažama ili prodajom jeftine kineske robe u Ateni. Oni su jedini koji u stvari žele natrag u Grčku. Zamanu je, pak, dosta života bez ljudskog dostojanstva: "Valjda ću u Njemačkoj naći ono što tražim. A to nije puno: neki pošteni posao i pošteni život."

Marokanac će na tom putu morati prvo prijeći granicu prema Srbiji. Makedonske pogranične policije nema, ali srpski kolege ponekad se pojave sa strojnicama i dalekozorima. Zaman kaže da "mora biti pametan". Podmićivanje policajaca ne dolazi u obzir. "Nemam toliko novaca", kaže on.

Igre skrivača

Ljudi u uniformama srpske žandarmerije koja je u stvari dio vojske, niti ne izgledaju kao tipovi koji bi uzeli mito. Na brežuljku se dosađuju osmatrajući Tabanovce. "Već ste 500 metara na teritoriji Srbije", kaže jedan, dok se ostali smiju novinarima koji nisu vidjeli mali bijeli granični kamen. "Sad ćemo vas strpati u zatvor", zbijaju i dalje šale. Jedan od njih, s izbrijanom glavom i tetovažama na mišici negoduje zbog makedonskih kolega koji po njemu ne čine ništa da osiguraju granicu. Za njega je stvar jednostavna - "izbjeglice masovno pokušavaju prijeći granicu, a mi ih šaljemo natrag".

Pogranične patrole ne služe hermetičkom zatvaranju granica, već vjerojatno doziranju dnevnog broja izbjeglica. Izbjeglice kojima pođe za rukom prijeći granicu čeka izbjeglički kamp u Preševu. Tu ih registriraju i daju im vremenski ograničenu dozvolu za kretanje Srbijom. U jednom pismu koje smo vidjeli svojim očima Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Srbije nudi privatnim prijevoznicima uvođenje posebnih linija od kampa u Preševu do Beograda. Prijevoznici se rado odazivaju, konačno, izbjeglice plaćaju kartu koja stoji 13 eura.

Srbija želi ubrzati protok izbjeglica prema sjeveru i što prije ih uputiti u Mađarsku. Stoga nije čudno da se pripadnici žandarmerije poslije nekoliko minuta ukrcavaju u džipove i odvoze. Čim su se njihova vozila udaljila, nekoliko obitelji iz Afganistana koje su čekale u žbunju, kreće ka skoro nevidljivom bijelom graničnom međašu.