Britansko carstvo, točnije Britanska istočnoindijska kompanija koja je i upravljala britanskom kolonijom na Indijskom poluotoku je Gurke prvo upoznala - s krive strane, kao neprijatelje. Naime 1814. su krenuli u osvajanje Nepala, kraljevine između Indije i Kine u podnožju Himalaja, niti ne sluteći kako tamo živi pleme koje je i za sebe i za dolinu u kojoj žive, uzelo ime po Gorakši, "Čuvaru goveda" i izuzetnoj osobi hinduističke, točnije vjeroispovijesti veličanja kulta boga Šive.

Britanci su bili sigurni u svoje moderno oružje - koje im je i na koncu osiguralo pobjedu, ali ih je ta pobjeda veoma skupo koštala. Jer, kao što je jedan britanski vojnik zapisao u svoj dnevnik: "Još nikad nisam vidio više ustrajnosti i odvažnosti u čitavom mom životu. Oni neće nikad ustuknuti, a čini se i da se uopće ne boje smrti, makar njihovi drugovi uvelike padaju oko njih."

Zapravo su Gurke zbir nekoliko obiteljskih klanova koje žive po okolnim planinama. Klanovi Sunwara, Gurunga, Raia, Magara i Limbua su najveći, ali ima i manjih. Od malih nogu se uče kodeksu po kojem je "bolje poginuti, nego ispasti kukavica". Osobito su poznati po svom tipičnom zakrivljenom nožu, kukuriju.Ali pravi ratnik taj nož neće samo tako vaditi iz korica: jer po kodeksu, ako se izvadi kukuri, onda mora poteći krv.

"Borite se za nas! "

Nakon takve krvave i skupo plaćene pobjede, Britanci su svakako željeli pridobiti Gurke na svoju stranu. Potpisan je poseban sporazum s Nepalom i isprva su im pomagali u sukobima u Aziji. Ali izbijanjem Prvog svjetskog rata im je i u Europi ljuto zatrebalo vojničko umijeće Gurka. Teško je i zamisliti kako su se oni osjetili, na drugom kontinentu, u potpuno drugačijem ratu, na hladnoći i tjeskobi rovova. Čak i drugi britanski vojnici isprva nisu znali, tko su ti "kosooki" koji su se sad došli boriti s njima - ali su se veoma brzo osvjedočili u njihovu odvažnost.

I britanski general Sir James Willcoks je pisao: "Gurke su bile suočene sa svim oblicima užasa, a na sve to su mogli odgovoriti samo sa svojom odvažnošću, svojim puškama i sa dvije strojnice po bataljunu s kojima su bili naoružani. Nisu imali niti minobacače, čak niti ručne bombe. Ali su ipak uspjeli."

U pakao Prvog svjetskog rata, od bojišta Europe pa do Perzije - današnjeg Irana, je stiglo 200 tisuća Gurka. Ta njihova odvažnost je imala i svoju cijenu: čak 20 tisuća boraca iz Nepala je izgubilo život u ratu čiji smisao često nisu znali niti vojnici iz Europe. Ali njihova hrabrost i vojno umijeće je postalo gotovo legendarno. To dokazuje i broj medalja i odličja koje su dobili: oko 2.000 među kojima su i najviša odličja za hrabrost Britanskog imperija.

Pojam vojnog umijeća

Gurke su bile i na zloglasnom i na koncu neuspješnom pokušaju invazije saveznika u Turskoj na Galipolju. Plažu su sa okolnih brda branili uporišta turske vojske i izgledalo ih je gotovo nemoguće osvojiti. Ali ne i za Gurke: uspjeli su i to sa razmjerno malo žrtava u takozvanoj "Varki Gurka" koja se i danas uči po vojnim akademijama i osobito među specijalnim jedinicama.

Od tog rata, čak i nakon raspada kolonijalnog carstva, Burke još uvijek služe u vojsci Velike Britanije. Dugo vremena je bila sramotna činjenica što su oni zapravo bili manje plaćeni nego redovni britanski vojnici i nije im nakon toga bilo dopušteno ostati u Velikoj Britaniji. Tek od 1997. umirovljene Gurke primaju istu mirovinu kao i drugi britanski vojnici, a od 2009. imaju pravo ostati u zemlji za koju su se borili, danas od bojišta u Iraku pa do Afganistana.

Tako ispada da su Gurke u čitavom nizu vojska svijeta: osim Nepala, rado su viđeni i u vojsci Indije čiji časnici dobro znaju koga imaju u svojim redovima. Kao što je izjavio bivši glavni zapovjednik oružanih snaga Indije, Sam Manekshaw: "Ako netko kaže da se ne boji smrti, taj ili laže, ili je Gurka."