Činjenica da je situacija gotovo identična i u svim drugim europskim tranzicijskim državama te da i u nekim razvijenim demokracijama sloboda medija slabi, nije utješna. Za Hrvatsku, nažalost, možemo konstatirati kako u 27 godina nije zabilježeno značajnije širenje slobode informiranja.

Dovoljno je reći da nacionalna TV kuća HRT, čije postojanje osiguravaju građani plaćanjem pristojbi, u tih 27 godina, nije iz državnog izrasla u javni servis. Štoviše, uređivačka politika HRT-a u pravilu je pod apsolutnom kontrolom stranaka koje se izmjenjuju na vlasti.  No, stanje nije bolje ni u privatnom sektoru.

Politički kontrolirano (medijsko) tržište

Na prijelazu stoljeća vladalo je uvjerenje kako će privatizacija medija i strana ulaganja donijeti pluralizaciju medijskog tržišta, ali se to, nažalost, nije dogodilo. Strani ulagači u medije uglavnom se nisu trudili osigurati profesionalnu i radno-pravnu zaštitu novinara i urednika, razinu novinarskih sloboda kakva vlada u zemljama iz kojih dolaze, nego su iskoristili sve "prednosti" koje im pruža politički kontrolirano (medijsko) tržište. Ima, naravno, i svijetlih primjera, ali oni su više iznimka, a ne pravilo. Ako je vlasnik ili menadžer koji vodi medijski biznis demokrat i teži otvorenom društvu vladavine prava, vjerojatno je da će i redakcija uživati slobodu rada i zaštitu od vanjskih pritisaka. Totalitarnim umovima takav način rada je nezamisliv. 

Uređivačka politika formira se izvan redakcija i u potpunosti ovisi o specifičnim političkim i/ili ekonomskim interesima izdavača. Uobičajena je praksa da se uredništva smjenjuju i postavljaju po političkom nalogu. Na novinarske slobode nasrću svi koji imaju objektivnu moć - političari, ljudi iz biznisa, braniteljske organizacije i udruge građana bliske vladajućoj stranci, vlasnici medija zbog svojih partikularnih ekonomskih i političkih interesa. Mali izdavači u jurnjavi za profitom odriču se etičnog i profesionalnog novinarstva, "depolitiziraju" sadržaj kako bi opstali. 

Osim rijetkih iznimki, naše redakcije nisu demokratski sustavi u kojima vladaju sloboda izražavanja mišljenja i novinarski rad utemeljen na profesionalnosti i etičnosti, novinarstvo kojemu je cilj informirati građane o svim relevantnim pitanjima demokratskog društva, kako bi oni mogli donositi informirane odluke. Naše su redakcije, u prosjeku, totalitarni uredi za proizvodnju medijskih sadržaja u kojima dominira prekarni rad.

Utrostručen broj novinara na burzi rada

Prosječne plaće novinara u Hrvatskoj danas su niže su od prosječne nacionalne plaće, broj nezaposlenih novinara na burzi rada se utrostručio u svega par godina. Veliki broj onih koji se vode kao nezaposleni zapravo rade godinama kao "stalni" honorarni suradnici bez ikakvih radnih prava i taj egzistencijalni pritisak, u državi u kojoj se nezaposlenost smanjuje isključivo zbog ubrzanog iseljavanja radno sposobnog stanovništva, stvara pogubno ozračje u redakcijama.

Praksa je pokazala da se zbog poštenog obavljanja novinarskog posla, izražavanja kritičkih stavova o vladajućoj nomenklaturi, a unatoč činjenici da publika prepoznaje i honorira takav rad, zbog odbijanja da služite moćnima i inzistiranja da radite u interesu općeg dobra, možete u svakom trenutku naći na cesti, bez primanja i bilo kakve zaštite od nasrtaja onih kojima ste se takvim svojim radom zamjerili. Zbog toga se autocenzura hrvatskim medijima proširila poput metastaza.

Ne dvojim da i danas u hrvatskim medijima ima novinara i urednika posve zadovoljnih razinom sloboda i radno-pravim statusom, ali ja nisam u toj skupini. Za razliku od većine uredništava koji se danas otvoreno dive premijeru Andreju Plenkoviću i stranci na vlasti, unatoč katastrofalnoj situaciji u državi u svim segmentima života nekog društva, ja Plenkovićev mandat i još jedan mandat HDZ-a neću pamtiti po dobrome, a i nikad nisam razvila vještinu divljenja vladajućim političarima i strankama.