Na svjetskoj konferenciji o zaštiti klime koja se održava u Marakešu nakon najava novog američkog predsjednika o povratku ugljenu i fosilnom gorivu upravo Narodna Republika Kina ubire pohvale zbog svojih napora. Upitali smo stručnjaka za okoliš i direktora Instituta za zaštitu klime iz Potsdama, profesora Ottomara Edenhofera da li je Kina doista zaslužila pohvale u zaštiti klime?

Edenhofer: Kina je u svakom slučaju zainteresirana da na međunarodnoj pozornici bude prihvaćena kao Soft Power (prikrivena sila) i da poveća svoj ugled kojeg bi onda mogla iskoristiti na drugim područjima međunarodne politike. Već (na konferenciji UN o klimi) u Parizu se Kina pokazala kao veoma konstruktivna. Sad je jasno rekla: čak i ako SAD odustane od sudjelovanja u zaštiti klime, mi ćemo nastaviti.

Kako je u samoj Kini?

Tu se pokazuje veliko proturječje: sa jedne strane Kina je naveliko proširila svoje kapacitete u korištenju energije vjetra i pretvorbi sunčeve u električnu energiju. Kina je jedno od najvećih, ako ne i doista najveće tržište obnovljive energije. Ali sa druge strane i u 2015. se u Kini u prosjeku svakog tjedna gradilo po dvije nove termoelektrane na ugljen. Na pitanju korištenja ugljena će biti odlučeno da li se Kina može ozbiljno shvatiti kada najavljuje mjere zaštite klime u slijedećim godinama. A u Indiji se tek vidi renesansa korištenja ugljena.

Može li se Kina odreći ugljena?

Kina mora prestati koristiti ugljen već i zbog toga što je zagađenje zraka (na primjer) u Pekingu toliko da je postalo nedostatak u tržišnoj utakmici. Ali usprkos tome ne vjerujem da je Kina već počela napuštati korištenje ugljena. Još nije jasno, da li je tamo gospodarski rast prestao ovisiti o još većoj emisiji (ugljičnog dioksida). Nije nemoguće da Kina u tome uspije. Ali zato su joj potrebni golemi napori. Još je svakako previše rano najavljivati da je Kina počela napuštati ugljen.

Da li tu nedostaje političke volje?

Da, i vlada mora pokazati da želi prave instrumente (prema tom cilju): u Kini još nije uvedena razmjena prava za emisiju (ugljičnog dioksida) i još uvijek nije zabranjeno graditi nove termoelektrane na ugljen. Isto tako, ne može se vidjeti kako će ubrzo to pravo za emisiju CO2 biti dovoljno skupo. Osobno mi ulijeva nadu da Kina planira uvođenje takvog tržišta emisijom ugljičnog dioksida. Bilo bi još važnije da se tu odmah uvede i minimalna cijena.

Da li Europa treba potaći Kinu da učini više u zaštiti klime?

Emisija ugljičnog dioksida u Europi 2015. je narasla. Europa dakle nema nikakvog razloga da se ponaša kako je u toj zadaći nekakav primjeran učenik. Najvažniji instrument europske politike zaštite klime, njeno tržište emisijom CO2 ne funkcionira jer je cijena tog prava za emisiju previše niska.

Što Kina od toga može naučiti?

Kina ne smije ponoviti greške europske trgovine emisijom ugljičnog dioksida. Odmah se treba uvesti minimalna cijena. Jer ako dođe do pada gospodarskog rasta, onda će i emisija plinova pasti ispod maksimalne granice. Tako dolazi do viška tog prava za emisiju CO2 što onda vodi do pada cijene na tržištu gdje se razmjenjuju ta prava. Inače Europa ima razvijeni sustav te razmjene i tu se može vidjeti da minimalna cijena može funkcionirati.

Koliko je važan angažman Kine ako SAD doista napuste projekt zaštite klime?

Kina je uputila jasnu poruku: čak i ako SAD napuste program, Kina će ostati. Ipak je pogrešno misliti kako se praznina koju će ostaviti Amerika ako napusti program zaštite klime može tako lako popuniti, čak niti sa Kinom. Amerikanci bi nam bili itekako potrebni.

Što će se događati u SAD?

U SAD će ova revolucija u eksploataciji plina iz naslaga škriljevca da će tamošnja emisija ugljičnog dioksida vjerojatno smanjivati. Jer nije vjerojatno da će Donald Trump u SAD poticati gradnju termoelektrana na ugljen, ali naravno da bi mogao nastojati potaći izvoz američkog ugljena. A ako u ostatku svijeta ne postoji nekakva ozbiljna politika zaštite klime, onda bi i SAD bile potaknute postati izvoznik ugljena. Utoliko Sjedinjene Države uvelike mogu smetati u međunarodnim naporima.

Profesor Ottmar Edenhofer je predsjednik jedne od radnih skupina Svjetskog vijeća za klimu (IPCC), zamjenik direktora Instituta za istraživanje klime (PIK) u Potsdamu i profesor za ekonomiju klimatskih promjena na Tehničkom univerzitetu Berlinu. Isto tako je i na čelu Instituta Mercator za istraživanje globalnih trendova i klimatske promjene (MCC).