Koji muškarac je prvi došao na ideju tek tako vezati (šarenu) maramu ili traku oko vrata, teško je reći. Zna se da su kineski vojnici nosili marame već u 3. stoljeću prije nove ere, a i prikazi vojnika Rimskog carstva su često s maramom oko vrata. Tu nije bilo toliko estetike, koliko očite koristi: najprije, marama oko vrata štiti od hladnoće, ali isto tako je ljuto potrebna kao zaštita od oštrih rubova oklopa koje su nosili vojnici.

U srednjem vijeku taj običaj uglavnom nestaje i nitko zapravo ne zna zašto su konjanici iz Hrvatske u Tridesetogodišnjem ratu opet stavljali maramu oko vrata. Jesu li njihovi suborci Francuzi bili impresionirani njihovim bojnim umijećem – što se rado govori u Hrvatskoj ili tek takvim kicoškim ukrasom oko vrata, danas je nemoguće reći. Ali upravo su oni toj marami dali ime Cravate – stari francuski izraz za Hrvate. On se proširio u mnoge jezike, ali ne sve, što dovodi u muku hrvatske turističke vodiče: Englezi će reći Necktie ili tek Tie, za Šveđane je to Slips.

Bilo kako bilo, kravati treba odati priznanje jer je – u raznim oblicima i formama - opstala puna 4 stoljeća. Dugo vremena je to bio jedini način da, i pored strogih pravila odijevanja, neki muškarac može pokazati i nešto od vlastite osobnosti, sažima Carl Tillessen iz Njemačkog instituta za modu (DMI). „Tu je mogao pokazati svoju privatnost i pokazati ukus, hrabrost, stil i rafiniranost.“

Izraz poštovanja prema sugovorniku

Ali s tim je završeno. Francuski modni dizajner Heidi Slimane je početkom tisućljeća kravatu vratio na modne piste –i istovremeno joj zadao smrtni udarac, tumači Tillessen. „Time što je popularnima učinio crne sveučilišne kravate on je s jedne strane kravatu opet pretvorio u nešto 'cool', ali joj je i oduzeo svaki šarm.“

Bez obzira na uzbudljivu prošlost, kravata je danas definitivno postala neobaveznim detaljem. Nekoć je bilo nezamislivo da televizijski voditelj nema kravatu, ali to se danas promijenilo. DMI je dugo godina dodjeljivao nagradu „kravata-muškarcu godine“ i jedan od dobitnika je bio i voditelj dnevnika njemačkog javnog servisa ARD Urlich Wickert. Za njega je još i danas jasno: „S kravatom povezujem poštovanje prema mom sugovorniku", kaže ovaj 80-godišnjak. Priznaje da je za vrelih ljetnih dana – i još vrelijih reflektora u studiju znao voditi dnevnik i bez sakoa, ali baš nikad bez kravate. To je bila i ideja televizije od njenih prvih dana: voditelj je gost u vašoj kući, pa je dužan pristojno se obući. Dapače: postaja BBC je dugo vremena tražila i od spikera na radiju da emisije vode u odijelu – i naravno, s kravatom.

Dobitnik ove nagrade je bila i javna ličnost koja se teško može povezati s modom: bivši svjetski prvak u boksu Henry Maske. Njemu je kravata oblik izraza raspoloženja: „Kad vidim neku kravatu koja mi se dopadne, odmah ju kupim. Prilika da je stavim oko vrata će se uvijek naći."

Život je moguć i bez kravate

Njemački modni dizajner Guido Maria Kretschmer u kravati vidi „izuzetak“, „posljednji ostatak iz jednog posve drugog vremena“. No priznaje da mnogima dobro stoji kravata, čak i u poodmakloj dobi. I on osobno ima još mnogo kravata u ormaru, ali: "U međuvremenu ih još jedva nosim, što je zapravo šteta. Nadam se da to nikad neće posve nestati."

I njemački televizijski voditelj Günter Jauch vodi popularni kviz u pravilu s kravatom, ali kad se kamere ugase, gotovo odmah je skida. „U međuvremenu mislim da se u načelu može živjeti i bez kravate“, kaže Jauch. Žali se kako mu je, nakon što je izabran za „muškarca godine s kravatom“, obećano da će ga pet godina opskrbljivati kravatama. Tu je titulu osvojio 1991. – i do danas nije dobio niti jednu. „Možda je i to pokazatelj kako obveza nošenja kravate sve više izlazi iz mode", misli televizijski voditelj.

Kravati se i u Njemačkoj crno piše. Čak je i ova titula „muškarca godine s kravatom“, koju je 1965. počeo objavljivati Njemački institut za kravate (i to je postojalo dok nije postalo dio Njemačkog instituta za modu), posljednji put dodijeljena 2019. i to trubaču Till Brönneru. U DMI-u nam kažu kako im „nije bilo do nekakvih proslava“ u doba korone, ali i kako se „to u svako doba može promijeniti.“

Povratak izvorištu?

No ne čini se da će biti tako: ne samo da je i ovaj trubač na novijim fotografijama gotovo u pravilu bez kravate, nego i modne kuće kao što je Hugo Boss tvrde kako je promet kravatama u posljednjih pet godina „znatno opao“. Modna kuća C&A – čiji je asortiman nudio i košulje s kravatom očito za one koji ju nikad ne nose – žali se da se prodaja kravata od 2011. smanjila za oko 70%.

Tillsen tu vidi kako se posvuda labavije odnosi prema pravilima odijevanja. Pandemija je tu enormno ubrzala proces jer se vidjelo da postoji hijerarhija čak i ako su u video-konferenciji svi odjeveni u majice i trenirke. Krivci su i bogati: dok je prije bilo nemoguće nekog milijunaša zateći bez kravate – a da ne leži u postelji u bolnici, odsustvo kravate je bio dokaz i da si to netko može priuštiti. A to vrijedi i za osobe kao što je voditelj Günter Jauch.

Je li kravata na putu odumiranja? Tillessen smatra da kravata može biti lijep ukras odjeći na nekom muškarcu, ali da se mora vratiti svom ishodištu. Ne kao zaštita od oštrog ruba oklopa ili ures hrvatskih konjanika, nego kao šareni ukras oko vrata kojim se pokazuje vlastita osobnost. „Ako se vrati tom izvorištu, mogla bi na prilično dugo vremena još odgoditi svoj potpun nestanak.“

aš(dpa)