Rješavanje nagomilanih problema oko upravljanja pitkom vodom u Hrvatskoj prošli je tjedan dodatno prolongirano odlukom saborskog Odbora za zaštitu okoliša i prirode. I to odlukom koja se na isti način donosi već treći put u posljednjih sedam godina: da se na još 24 mjeseca odgodi novi sustav naplate vode za potrošače kakav propisuje Zakon o financiranju vodnog gospodarstva. Ostaje na snazi naplaćivanje isporučene količine vode, dakle one koju svaki pretplatnik zaista i potroši "nakon sata" koji mjeri potrošnju u kućanstvu. Novi sustav predviđa naplatu po količini zahvaćene vode na vodocrpilištu, a tu je onda riječ o razlici u čak dvostrukom obujmu.

Tom novinom se željelo ravnomjerno prebaciti teret štete od vode izgubljene zbog dotrajale infrastrukture na sve potrošače. Hrvatska vodoprivreda gubi već i do 50 posto zahvaćene količine vode, a plan je zakonodavca potkraj prošlog desetljeća bio da se – do temeljite obnove sustava – tako stvoreni ogromni gubici rasporede na sve stanovnike. Vlasti su zatim ustuknule pred očekivanim nezadovoljstvom javnosti te se odlučile na socijalno orijentiranu odgodu.

Kritičari se u međuvremenu zabavljanju dilemom je li loše rješenje problema, uz nedostatak s apsurdnom naplatom prolivene vode, ipak bolje od nikakvog. Ali dok se uporno odgađa provedba, bilo bi bolje da se pojavila neka bolja ideja.

Spas iz Europe?

Gubitak vode jest najveći, ali nipošto nije jedini problem u hrvatskoj vodoprivredi. Nevolje počinju već sa upravljanjem ukupnim sustavom i izvorištima s kojih se crpi pitka voda i kojima upravlja javno poduzeće Hrvatske vode. „No, krenuli smo odvajati vodovodna poduzeća iz skupnih komunalnih, prema najnovijem Zakonu o vodama. To je bila velika greška, uz okrupnjavanje područja kojim vodovodna poduzeća upravljaju, iako se u općim komunalnima bolje kontroliraju svi ti povezani procesi s vodom, otpadom, itd.", rekla nam je Lidija Runko-Luttenberger s Politehnike riječkog sveučilišta, stručnjakinja za ekološko inženjerstvo s posebnim fokusom na vode.

„Dva tumačenja takvog rješenja upravljanja“, nastavlja ona, „kažu da će se tako prije privući sredstva, navodi se čak 60 posto ukupnog troška iz EU-fondova. Kao i da će se – a to je česta bojazan – vodni resursi time bolje pripremiti za konačnu privatizaciju. Mislim da se kod privlačenja sredstava iz EU-a radi o nečijem nefleksibilnom poimanju metoda i ciljeva. Jer svi sektori o kojima govorim da bi trebali biti spojeni, tako su spojeni i u organizaciji rada same Europske komisije. A mi bismo lakše imali svoj interes u pogledu kružnog gospodarstva i manjeg onečišćenja“.

Između birokracije, politike i interesa

Potrošači u Hrvatskoj odlično znaju kako su kod vodovoda suočeni sa staromodnim birokratskim metodama, dok s druge strane svoj ritam udara novi javni menadžment. Lokalna poduzeća za isporuku vodnih usluga ovise o državnim financijskim transferima za održavanje sustava, ali nitko ništa ne pita "one sa terena" dok su na lokalnoj razini blagajne kronično prazne. Dnevne zadatke nameću stranačke grupacije na vlasti, a nepotističko zapošljavanje povezano je sa uobičajenom pojavom korupcije i "poznatih" kojima će se dodijeliti poslove javne nabave za građevinske i druge poslove. Sve to pogoduje pretpostavkama da se i taj javni sektor namjerno oslabljuje da bi ga se jednog skorog dana lakše prodalo, kao što je bio slučaj s nebrojeno mnogo drugih javnih poduzeća.

„Sve dosad poduzete mjere navode na sumnju o privatizaciji, među ostalim i zato što gotovo ničemu drugom ne koriste“, kaže da DW pravnik Enes Čerimagić iz nevladine udruge Zelena akcija koja se najviše aktivirala oko pitanja vodnih resursa. „Tako je i s podjelom Hrvatske na 20 uslužnih područja, a koja jako podsjeća na neka inozemna iskustva s predradnjama za prodaju vodoopskrbe. Naravno, pritom nitko ne misli da bi se izvori doslovno prodali, nego bi se velikim kompanijama za gospodarenje vodom izdavale koncesije na duge rokove". Koncesije za vodu u Hrvatskoj već postoje, međutim to su koncesije na crpljenje vode za komercijalno flaširanje u izvedbi velikih poduzeća.

Voda kao ustavom zajamčeno pravo

U Hrvatskoj zapravo postoji samo jedan takav značajan koncesionar: Jamnica, firma u vlasništvu Ivice Todorića i njegovog koncerna Agrokor. Druga po veličini punionica flaširane vode manja je od Jamnice nekoliko puta, a sve ostale su na tržištu praktično zanemarive. Jamnica, prema podacima zagrebačkog Instituta za političku ekologiju u konačnom ishodu plaća državi svega osam i pol milijuna kuna koncesijske naknade za gotovo deset puta veću čistu dobit koju ostvaruje na kraju godine. Cijena izvorske vode i inače čini tek jedan posto troška u ukupnoj bilanci velikih koncesionara, uz razne još veće bizarne pogodnosti za potrošnju tzv. tehnološke vode. Povrh toga, država ne naplaćuje vodu prema broju prodanih boca nego se koncesija naplaćuju po količini crpljene vode koju prijavi sam korisnik.

„U stanju smo uništiti čitavu našu predivnu obalu", zaključuje Lidija Runko-Luttenberger, „radi malo izvoza kamena i puno nečijeg privatnog profita. Tako je i s drugim resursima pa i s vodnim. Zaboravili smo da imamo izuzetnu vodovodnu pokrivenost dobrom pitkom vodom. Praktično ista ili slična voda prodaje se u Hrvatskoj 500 puta skuplje. A znamo da kriza s vodom u svijetu raste, da se treba dobro pripremiti za skore teže okolnosti". Dobar primjer takve pripreme za čuvanje prirodnih resursa za sve građane se može vidjeti kod prvog susjeda Hrvatske u Europskoj uniji: Slovenija je nedavno i ustavom zaštitila jednako pravo svih na vodu. Samo neupućenom se to može učiniti kao nekakva pretjerana mjera.