Iako izbjeglice, za sada, ne pokazuju namjeru ulaska na hrvatski teritorij, građani sa zabrinutošću gledaju prema istočnim granicama, a oporbeni političari od vladajućih traže scenarij za „zlu ne trebalo“. I pri tome je i kod jednih i kod drugih primjetan strah od nepoznate kulture i religije, ukorijenjen u jednostranim prikazima islamskog svijeta i s desna potaknutim teorijama o programiranom širenju islama.

I dok premijer Zoran Milanović poručuje da hrvatski građani moraju biti ljudi, a ne „sitne gazde i žicari“, njegova bivša stranačka kolegica, ljevičarka i predsjednica ORAH-a Mirela Holy upozorava da među izbjeglicama sigurno ima ubačenih terorista. Smještaju izbjeglica u napuštenim vojnim objektima u Istri usprotivila se i Istarska demokratska stranka čiji je bivši član i aktualni saborski zastupnik Damir Kajin postavio pitanje zašto ih ne prihvaćaju bogate muslimanske zemlje. Istovremeno europarlamentarka Ruža Tomašić (Hrvatska konzervativna stranka) smatra da bi se dio političkih azilanata mogao smjestiti u demografski opustošenu Liku, no i ona upozorava na potencijalne probleme s teroristima.

„Žene i djecu primiti, a muškarce vratiti u Siriju. Neka se bore za svoj dom kao što smo se i mi borili! Danas ćemo ih nahraniti, a sutra ćemo bježati pred njima. Nemamo dovoljno za sebe, a kamoli za njih“, samo su neke od parola protivnika zbrinjavanja izbjeglica. No dominantan stav hrvatskih građana je ipak drugačiji. Kažu, i sami su u Domovinskom ratu iskusili izbjeglištvo pa dobrim namjeravaju vratiti učinjeno im dobro.

Terorizam je racionalniji

Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, vodeći hrvatski stručnjak za terorizam i međunarodnu sigurnost Mirko Bilandžić nam tako objašnjava da svaka migracija tih uzroka i razmjera nosi stanoviti rizik. „Kad se sve poklopi s eskalacijom globalnog terorizma, a koji je generiran bliskoistočnim kriznim situacijama, logično je da cijela priča dobiva dodatnu dimenziju. Javljaju se razni oblici straha koje je teško objektivno ocijeniti. Čini mi se da se u ovom slučaju, nažalost, radi o istinskim izbjeglicama koje traže put prema boljoj budućnosti. To su ljudi koji bježe, pokušavaju spasiti golu egzistenciju, ali i ostvariti životne šanse. Prisiljeni su tražiti put prema razvijenijem zapadu“, priča Bilandžić za Deutsche Welle.

Preventivni mehanizmi i politike, uključujući i one Europske unije o izgradnji sigurnijeg svijeta u kojem će Europa napredovati, smatra, nisu urodili plodom. Zbog toga se kontinent suočio s nekontroliranim valom izbjeglica i to je ozbiljan izazov multikulturnoj Europi – društvu jednakih šansi. Europa mora moralno, politički i socijalno odgovoriti, kaže profesor i komentira navode o infiltraciji terorista u redovima migranata: „Ako izuzmemo brutalnost i bestijalnost ubijanja kada je u pitanju teror, teroristi su racionalniji igrači u smislu organizacije i strateških ciljeva. Oni pomno analiziraju okolinu. Povežemo li to s valom izbjeglica, logično je da su svi ti procesi pod kontrolom države ili država. Ako bi i htjeli nešto napraviti, mogućnost za uspjeh u takvoj kontroli je minimalan i to nije nešto što je svojstveno teroristima. Najmanja je mogućnost za takvu zloupotrebu vala izbjeglica.“

Bilandžić podsjeća da su posljednjih mjeseci u Zapadnoj Europi terorističke napade počinile osobe iz druge generacija doseljenika iz muslimanskog korpusa, no i tu velika odgovornost leži na državama. „Tu su se dogodili propusti u integraciji i kriza identiteta (tog naraštaja). U globalnoj konfliktnoj situaciji su instrumentalizirani i postali su teroristi. U tom smislu ne možemo garantirati da za pet ili deset godina, ovisno o ukupnim okolnostima, socijalizaciji, njihovim životnim uspjesima ili neuspjesima, netko od njih neće biti unovačen za teroristički akt. To je daleka budućnost, a ovo danas je ipak problem humanitarnog karaktera.“

Siromaštvo za vjernike nije opravdanje

Dakako, u cijeloj situaciji ne treba zaboraviti podatak da se je na posljednjem popisu stanovništva čak 86% građana izjasnilo katolicima, što bi trebalo uvjetovati i blagonaklon stav prema ljudima u nevolji, ali i aktivnu ulogu Crkve u rješavanju ove krize.

„Kao građani i vjernici smo dužni učiniti za ljude koji su u nevolji najviše što možemo. Nikada nismo tako siromašni da ne bismo mogli učiniti nešto“, u razgovoru za Deutsche Welle objašnjava ugledni teolog i katolički intelektualac Anton Šuljić. „Kada je riječ o katoličkom pogledu i stavu, on nadilazi nacionalne i egzistencijalne strahove, jer je vjerski princip u takvom slučaju naslonjen na samog Boga. Još je sveti Toma Akvinski govorio da je svojstvo Boga činiti milosrđe. Papa Franjo nas u svojoj buli proglašenja Svete godine milosrđa poziva da otvorimo srce onima koji žive u najudaljenijim egzistencijalnim periferijama, onima koji su u nesigurnostima i patnji.“

Don Šuljić tako vjernicima savjetuje da bez rezerve otvore domove, srca, novčanike i, kako kaže, unutarnje resurse. „Nitko od svoga ne bježi zato što mu je doma loše, već bježi zbog toga jer mu je postalo neizdrživo. Sjetimo se samo kako smo reagirali kada smo imali toliki broj izbjeglica iz vlastite zemlje, ali i iz Bosne i Hercegovine, po cijeloj Hrvatskoj. To bi nas iskustvo trebalo učiniti osjetljivima na patnje drugih.“

Vjera kao alibi za političku odluku

Prvotna odluka Slovačke o primanju samo kršćanskih izbjeglica iz Sirije, jer se zbog nedostatka džamija muslimani u njoj ne bi osjećali kao kod kuće, u Hrvatskoj je dočekana s nevjericom. Šuljić kaže, riječ je o političkoj odluci i potvrđuje da je za nju vjera iskorištena kao alibi. „Strahovi su uvjetovali uske perspektive i ne bih mogao to podržati. Čovjek je čovjek. Prema katoličkom i općenito kršćanskom stanovištu, svaki je čovjek slika božja. Za nas vjernike je svaki čovjek vrijedan poštovanja i pažnje. Prijetnje su prijetnje. Od njih se naravno možemo ili ne možemo zaštiti, ali ja kao katolik o tomu ne mogu odlučivati. Mogu samo donositi one odluke koje se tiču suosjećanja, solidarnosti i pomoći onih koji su najugroženiji.“

Ovaj teolog zadovoljan je s reakcijom vodećih političara i građana. Kaže, ima dojam da će Hrvatska biti otvorena za suradnju u onom smislu koji je dogovoren na razini Europske unije. „Mislim da će i Crkva tu odigrati veliku ulogu. Neki crkveni redovi, primjerice Salezijanci, organiziraju se za prihvat tih nesretnih ljudi. Crkva će sigurno dati svoj doprinos“, zaključuje Šuljić.

Profesor Bilandžić pak naglašava da je Hrvatska članica EU koja ima propisane kvote izbjeglica koje pojedine države trebaju primiti. S druge strane, Hrvatska ima i praktično znanje u zbrinjavanju izbjeglica. „Danas je dodatni izazov ekonomska situacija, a to izaziva različite poglede na problem. Svako zbrinjavanje izbjeglica podrazumijeva financiranje. Njihov ostanak u bilo kakvom obliku podrazumijeva i obveze države, mogućnost života. U takvoj se situaciji i u Europi javljaju desne političke opcije gdje se kolektivno projicira krivnja prema nekome za vlastitu lošu situaciju. Mislim da Hrvatska za to ima sposobnosti. Uz pomoć EU može obaviti tu ulogu. Siguran sam da će pokazati i moralnu dimenziju o kojoj je govorio i premijer. Hrvatski državljani su prije dvadeset godina u sličnoj situaciji odlazili u europske države, primjerice Njemačku. Mnogi od njih su do danas ostali tamo.“