Usuprot stalnom rastu broja ukupnog ljudskog stanovništva na svijetu, Hrvatska nastavlja s izrazitim padom unutar svojih granica. Štoviše, nova demografska istraživanja i projekcije Ujedinjenih naroda pod nazivom „World Population Prospect“ pokazuju da bi u Hrvatskoj do 2050. godine moglo živjeti oko 700 tisuća stanovnika manje. Odnosno preko 16 posto manje negoli danas, a što zemlju smješta na neugodno visoko deveto mjesto na globalnoj ljestvici. Valja uočiti i to da su prvih 15 mjesta zauzele – izuzev Japana – odreda bivše socijalističke europske zemlje, danas većinom članice EU-a.

Stanovništvo je Hrvatske brojčano raslo u drugoj polovini 20. stoljeća, da bi se potkraj istog preokrenuo trend. Studija UN-a ne ulazi u razloge toga, ali konstatira da će i prosječna dob hrvatskih građana 2050. godine iznositi preko 49 godina, dakle čak sedam više negoli je sada slučaj. Stoga se radi o dugoročnom starenju i odumiranju Hrvatske, a ne čini se da je itko – zapravo samo društvo o kojem je riječ – u stanju iznova preokrenuti trend. „Još od osamostaljenja Hrvatske, službena državna politika ne čini ništa da zadrži mlade u rodnoj zemlji, naprotiv. Sve izgleda kao da ih namjerno tjeramo“, mišljenja je psihologinja Mirjana Nazor.

Osjetljivo pitanje useljenika

S jedne strane presudni su uvjeti života i rada zbog kojih sve više mladih odlazi u inozemstvo, a s druge oni koji ostaju rađaju sve manje djece. Povećani odljev i negativni natalitet zajedno stvaraju kardinalan efekt, naime, s više nego izvjesnom lošom demografsom perspektivom. „Prave mjere za podizanje nataliteta ionako bi dale rezultat tek za 10 ili 20 godina“, rekla je Nazor za DW, „a ovdje više nitko nije sposoban za takve strateške pothvate. Ako ćemo pravo, danas je u Hrvatskoj roditeljski sasvim neodgovorno imati više djece, ako u prosjeku niste sigurni kako ih nahraniti“.

Ugledna splitska psihologinja spomenula nam je i mogućnost većega planskog useljavanja stranaca, a što će se vremenom ionako događati, bez obzira na lošu ekonomsku situaciju u Hrvatskoj. Po njezinu mišljenju, uz to će se odvijati proces delikatnog navikavanja Hrvata na multirasno društvo, kao što je slučaj drugdje na zapadu. Ekonomist te akademik Zvonimir Baletić, međutim, smatra da bi projekt internacionalizacije u lošim ekonomskim okolnostima bio možda i kontraproduktivan ili bi čak izazvao opću iritiranost uslijed manjka radnih mjesta, dok bi sama integracija stranaca morala biti proces s planiranim fazama navikavanja domaćeg i pridošlog življa.

Bez plana o povratku

„Hrvatsko područje u iseljavanju je od kraja 19. stoljeća, no prije su ljudi često odlazili na rad ostavljajući za sobom djecu, da se vrate nakon 30 godina. Danas pak odlaze s čitavim obiteljima, ne planirajući povratak“, rekao nam je Baletić. On nalazi da je rješenje više nego jasno – brzi oporavak hrvatske ekonomije, uvjerljivo podizanje nadnica i broja radnih mjesta, ali to se u ovom trenu doima nemogućim. „Kriza traje predugo, oporavak je prespor“, zaključuje naš sugovornik, „pa smo u silaznoj krivulji sa sve starijim stanovništvom i sve manjim proizvodnim kapacitetom naroda“.

Unekoliko rezignirane konstatacije tako su obilježile jednako izjave akademika Baletića i profesorice Nazor. Demografska perspektiva Hrvatske, može se ustvrditi, baš kao da odjednom više ne ovisi o samoj Hrvatskoj i njezinim građanima. Kao da hrvatsko društvo više nije subjekt, nego tragični politički uzorak koji nije u stanju upravljati vlastitom sudbinom. O tome svjedoči i razmjerno ogorčena poanta Mirjane Nazor: „Toliko smo se proteklih godina zaklinjali u hrvatstvo da smo doslovce oboljeli od nacionalizma, a s druge strane ćemo plačući ipak dopustiti da nam narod sam od sebe nestane.“