Nije dugo trebalo čekati da nedavna negativna ocjena tajnika Europske federacije novinara (EFJ) Ricarda Gutiérreza o stanju medijskih sloboda u Hrvatskoj dobije novu potvrdu. Davorki Blažević, urednici neovisnog portala Tris iz Šibenika, tamošnji Općinski sud odrezao je prošli tjedan kaznu od 75 tisuća kuna – ili otprilike 10 tisuća eura – zbog toga što je komentirala jednu presudu sutkinje Vrhovnog suda RH Senke Klarić Baranović.

Štoviše, tu je kaznu Općinski sud zapravo ponovio nakon poništenja prvotnog rješenja na Županijskom sudu, ali bez iznošenja novih dokaza protiv novinarke. Mediji su zatim gotovo unisono kritički reagirali na ovaj slučaj, premda valja primijetiti da se problem nipošto ne sastoji tek u jednom sudskom procesu. Gutiérrez je svoj osvrt zasnovao na danas već uvriježenoj praksi, naime, o kojoj i Hrvatsko novinarsko društvo (HND) govori javno godinama, očito bez mnogo efekta.

Prvaci EU-a po broju SLAPP-tužbi

Posrijedi su ponajprije tzv. SLAPP-tužbe, odnosno takvi predmeti koje političari, tajkuni ili druge utjecajne javne osobe – pa nerijetko i sami suci – koriste kao sredstvo zastrašivanja i ometanja novinara i medija u njihovu radu. Tajnik EFJ-a stoga je doslovce ogorčeno zaključio da je Hrvatska postala „šampion Europske unije po SLAPP-tužbama“, izražavajući svoju zaprepaštenost i negodovanje zbog sve goreg razvoja situacije nakon njegovog prethodnog posjeta Zagrebu.

Takvih i drugih sličnih, aktivnih tužbi, danas ima preko 900, a nije zgoreg napomenuti da se donedavno po njima isticao najveći hrvatski medij, Hrvatska radiotelevizija. I to, nažalost, u ulozi tužitelja vlastitih novinara, njih preko 30, od kojih je jedan bio i aktualni predsjednik HND-a Hrvoje Zovko. On je u razgovoru za DW konstatirao da su SLAPP-tužbe i u RH postale novi model napada na novinare i medije, dok ujedno predstavljaju i širi, europski problem.

„HND u zadnje tri godine sustavnom kampanjom i aktivnostima uspijeva staviti ovaj problem u fokus javnosti, te ga internacionalizirati. Ono što tražimo i od čega nećemo odustati jest dekriminalizacija svih djela protiv časti i ugleda, a manipulacije s duševnim bolima postale su unosan biznis protiv novinara i medija, što je za nas neprihvatljivo. Također, pozdravljamo odluku Ministarstva kulture i medija o osnivanju radne skupine koja će se baviti pitanjem SLAPP-tužbi", rekao nam je Zovko.

Apsurdni iznosi odštetnih zahtjeva

Ipak, predsjednik HND-a smatra da još neko vrijeme trebamo pričekati na uvjerljiv ishod te priče, naročito s obzirom na posljednja zbivanja. Primjerice, HRT-ov novi glavni ravnatelj je konačno povukao tužbe i odštetne zahtjeve protiv HND-a i njegove povjerenice na javnoj radioteleviziji, Sanje Mikleušević Pavić. No tužba protiv Zovka je ostala, a saborska većina – koja postavlja vladu, pa i Ministarstvo kulture – odbila je prijedlog oporbe da se od Hrvatske radiotelevizije zatraži povlačenje svih tužbi.

„No mislim da su i vladajući postali svjesni ovoga problema", dodao je Hrvoje Zovko, „a na njima je da ga riješe, i u HND-u će po tom pitanju imati partnera. Jer, sadašnja situacija je neizdrživa, pri čemu je poseban problem činjenica da su među tužiteljima koji traže ogromne iznose za duševne boli i suci te sutkinje. To je nedopustivo i sramotno, posrijedi je čista zloupotreba položaja.“ Drugim riječima, novinari smatraju da se pisanje protiv nečije „časti i ugleda“ u najmanju ruku mora ukloniti iz Kaznenog zakona.

Poseban problem ispostavlja se kod iznosa apsurdnih odštetnih zahtjeva kojima javno poznati tužitelji vrše pritisak na medije. Dakako, i novinari su nerijetko u krivu, ali hrvatska praksa ukazuje na težak disbalans između njihova statusa i onoga utjecajnijih pojedinaca. Tako je nedavno npr. poduzetnik Josip Stojanović Jolly od više portala sudskim putem zatražio odštete u visini između 1,3 i 2,3 milijuna kuna zbog objave jedne nepravomoćne presude Trgovačkog suda na njegovu štetu.

Suci neskloni informiranju javnosti

Bivša javna povjerenica za informiranje Anamarija Musa rekla nam je da izrazito visok broj sudskih postupaka pokrenutih po SLAPP-tužbama upućuje na značajan problem s aspekta slobode izražavanja, kao ustavnog prava i novinarske zadaće, te osiguravanja političke i druge odgovornosti. Ovdje podsjetimo i da kratica SLAPP u prijevodu s engleskog znači „strateško parničenje protiv sudjelovanja javnosti“, ali i da glagol „to slap“ znači – pljusnuti, ćušnuti.

„Uloga im je uglavnom spriječiti javnu raspravu i slobodno izražavanje mišljenja. Ono što je posebno zabrinjavajuće jest to da je, prema nekim neslužbenim informacijama", nastavlja Musa, „značajan broj takvih tužbi pokrenut od strane sudaca koji, nenavikli na vanjske mehanizme odgovornosti, možda nevoljko prihvaćaju kritiku na svoj račun, ali su također neskloni koristiti kanale prema javnosti da i nju informiraju o primjeni prava i svojim odlukama."

Bivša povjerenica za informiranje pritom upozorava da ipak ništa nije „crno-bijelo", vjerujući da jedan dio problema leži u razini kvalitete novinskog izvještavanja. Možda i u kvaliteti edukacije novinara po pitanju novinarske etike, ali i specijalizacije u pojedinim temama. No prvenstveno je nužno, po njezinu mišljenju, da Ministarstvo kulture i spomenuta njegova radna skupina sveobuhvatno razmotre ovo pitanje.

Nužno je educirati i suce i novinare

„To se posebno tiče potrebe promjene zakonskog okvira u dijelu kaznenih djela protiv časti i ugleda, te edukacije sudaca u ovom području, posebno u dijelu judikature Europskog suda za ljudska prava u vezi zaštite slobode izražavanja. Također, i jačanja edukacije novinara i novinarske etike, te regulacije medijskog izvještavanja i veće transparentnosti vlasništva medija", dodala je ova profesorica s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Od nje smo čuli još i da bi bilo nužno razmisliti o pravnim instrumentima sprječavanja zlouporabe takvih tužbi, kao što je slučaj npr. u SAD-u. Ostaje otvorenim i pitanje regulacije i standardizacije određenih segmenata vezanih za SLAPP-tužbe na razini EU-a i Vijeća Europe. Na potezu su opet političari, dakle, a kvalitetu njihove reakcije neće biti teško izmjeriti, bilo da se ravnamo po tipu medijskih zakona ili bolno egzaktnoj količini tužbi protiv medija i novinara.