Da je zbrinjavanje otpada privuklo glavninu općedruštvene pažnje u Hrvatskoj proteklih tjedana, svjedoči i činjenica sve češćih medijskih izvještaja na tu temu. Sad vijest predstavlja i otkrivanje kakvog omanjeg ilegalnog deponija kakvih je posvuda diljem zemlje. No sve donedavno i oni veći bili su razmjeno poznati, ali se na njih malo tko obazirao, izuzev lokalnih žarišta aktivističkog otpora takvim pojavama. Ipak, šira diskusija o tome i dalje se vodi na sadržajno prilično niskoj, zapravo elementarnoj razini.

Lijevi centar političko-stranačke opozicije u RH tako se ovih dana pozicionirao na jednoj ključnoj točki po pitanju otpada: uvoz opasnih otpadnih tvari mora se apsolutno zabraniti. Koliko je apsurdno pitanje posrijedi, jasnije postaje kad se ima u vidu da Hrvatska pritom još nije dovršila gradnju niti, otprilike, jedne trećine od planiranog kapaciteta pogona za obradu vlastitog neopasnog otpada. A sve to zvuči čak i nakaradno ako se zna da su u pitanju vrlo sumnjivi planovi i pogoni.

Hijerarhija gospodarenja otpadom

Novi sustav zbrinjavanja otpada u izgradnji, naime, usmjeren je na već zastarjele metode obrade. Otpad je u velikoj mjeri pomiješan na samome mjestu nastanka, te kao takav neprikladan za kružnu ekonomiju. Poveći udio stoga završava u spalionicama, ali iza toga ostaje ekološki rizičan „nedjeljivi ostatak“ hipertoksičnog pepela koji je katkad teže zbrinuti nego nuklearno gorivo. „Nedopustivo je da onda još i uvozimo otpad“, rekla nam je o tome Dušica Radojčić, predsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša i prirode.

„Na tome danas masno zarađuju malobrojne privatne tvrtke“, dodala je ova saborska zastupnica stranke Možemo, „a mislim da to nije slučajno, umjesto da se izgradila paralelna snažna javna infrastruktura za oporabu.“ No energetska oporaba, npr. u spalionicama, susreće se s navedenim problemom koji nije moguće riješiti naknadnim odvajanjem različitih tvari. „Jedino spasonosno rješenje“, uvjerena je Radojčić, „jest to da se poštuje hijerarhija gospodarenja otpadom, da se stvara i baca manje smeća, da se odvojeno prikupljeni otpad koristi u proizvodnji novih proizvoda.“

Po njezinu mišljenju, tržište do sada nije pokazalo dovoljni interes za recikliranje, pa zato treba graditi javnu infrastrukturu za gospodarenje otpadom. To uključuje centre za ponovnu uporabu i reciklažu, odnosno oporabu otpada. „Za razliku od toga, HDZ“, napominje ona, „npr. izmjenama zakona o gospodarenju otpadom, predlaže da za reciklažu građevinskog otpada i odlagališta za zemlju i kamenje od iskopa, gradovi i općine raspisuju natječaje za dodjelu koncesija.“

Energana kao dekor

„Umjesto toga, trebalo bi da se ostavi mogućnost da se te aktivnosti izravno dodjeljuju vlastitom komunalnom poduzeću“, rekla je Radojčić za DW. Spaljivanje u energanama, prema suvremenom konceptu zbrinjavanja koji ona zastupa, treba omogućiti tek za otpad koji ostaje nakon što su se dostigli ciljevi odvojenog sakupljanja. Također, nakon što su se iz komunalnog otpada izdvojile sve korisne frakcije, te nakon obrade u modernim centrima za gospodarenje otpadom.

„Ukupni kapacitet tih energana ne smije premašiti količine koje ostaju u Hrvatskoj nakon maksimalnog odvajanja i obrade. Tako neće bitipotrebe za uvozom tuđeg smeća. Energane treba graditi samo tamo gdje postoje toplane za centralno grijanje, kako bi se zamijenila fosilna goriva koja koriste sada“, zaključila je Dušica Radojčić. Jedna od takvih sredina je i Zagreb, a upravo su se u glavnom gradu RH oko gradnje spalionice sukobili ekološki aktivisti i gradska zeleno-lijeva vlast. Spor je nastao kad se ta vlast pokazala popustljivom na ideju završne obrade otpada u spalionici.

Marko Košak iz Zelene akcije, najveće hrvatske ekološko-aktivističke organizacije, mišljenja je da sam izraz „energana“ nije ništa doli uljepšani naziv za spalionice, često i one u cementarama. Tvrdi da one nisu rješenje ni za legalni neodvojeni otpad iz kućanstava, ni za ilegalni otpad s npr. aktualnog divljeg deponija kod Gospića, kojeg se dio upravo spaljuje u jednoj od navedenih cementara. „Ti se postupci predstavljaju kao sigurni i bezposljedični, no realnost je drugačija“, rekao nam je on.

Pepeo niti u planu

Ovaj potpredsjednik Zelene akcije i voditelj njezine kampanje protiv spalionica ističe da one emitiraju velike količine štetnih spojeva poput dioksina i furana, ali i ugljikovog dioksida čime izravno negativno doprinose klimatskim promjenama. Osim toga, tu je toksični pepeo koji zajedno sa sustavima filtriranja koji se redovito moraju mijenjati, predstavlja opasni otpad. „Zbrinjavanje tog otpada“, upozorio je, „iznimno je problematično i skupo te se rješava odlaganjem na odlagališta opasnog otpada.“

No tako nešto Hrvatska nema ni u planu, što bi značilo da bi se otpad trebao skupo zbrinjavati u inozemstvu. „Valja istaknuti i da je velika većina spalionica koja postoji u Europi izgrađena prije više od nekoliko desetljeća kada se nisu detaljnije znale njihove okolišne štete te kada su politike Europske unije o uštedi resursa i smanjenju utjecaja na klimatske promjene bile znatno blaže. Usto, tada nisu u većoj mjeri bila ni razvijena tehnološka rješenja koja su bolja i u svakom smislu povoljnija od spaljivanja otpada“, riječi su Košaka.

„Danas imamo niz novih dokaza o štetnosti spaljivanja otpada za okoliš“, dodao je, „a zbog toga je EU prestala financirati njihovu izgradnju te uskoro počinje i s naplatom skupih poreza na emisije od spaljivanja otpada. Za zbrinjavanje neodvojenog otpada, dokazano bolje rješenje jest sortiranje u visokoučinkovitim postrojenjima koje u velikoj mjeri izvlače sirovine.“ Te se sirovine potom u mogu iskoristiti u raznim granama industrije, a dio otpada pripremiti za iskorištavanje u građevinarstvu i cestogradnji.

Dokazano promašen koncept

Minimalni ostatak koji je inertan, dade se sigurno odložiti na sanitarni deponij ili iskoristiti kao pokrov za sanaciju postojećih odlagališta. Tako se, kao što sugerira potpredsjednik Zelene akcije, a sukladno politikama EU, maksimalno iskorištavaju resursi iz otpada bez šteta za okoliš. Naravno, uz takvo zbrinjavanje neodvojenog otpada, potrebno je paralelno graditi širu mrežu kompostana, sortirnica i centara za ponovnu uporabu otpada, kako bi se odvojen otpad efikasno zbrinuo.

Sadašnje nametanje regionalnih centara za gospodarenje otpadom koji iziskuju transport otpada do udaljenih lokacija i čija je realizacija vrlo spora, prema njegovu uvjerenju jest dokazano promašen koncept. „Ne smijemo dopustiti“, naglasio je Marko Košak, „nakon što smo postali zemlja pogodna za mafijaško zakapanje otpada pod sponzorstvom državnih institucija, da postanemo i velika peć na kojoj će se pojedinci masno bogatiti, a štete trpjeti građani i okoliš.“ Sustav bi stoga zacijelo morao biti usmjeren ka decentralizaciji i gradnji održivih lokalnih postrojenja.