Razni zaokreti hrvatske vlade u tretmanu velikih javnih poduzeća ukazuju na paušalni, kampanjski odnos prema toj funkciji državne politike. Nije pritom nipošto riječ samo o aktualnoj izvršnoj vlasti u Republike Hrvatske. No poneki noviji primjeri ilustriraju nastavak takvog lošeg kontinuiteta. Slavonskobrodska industrija Đuro Đaković, primjerice, mjesecima je prolazila kriznu neizvjesnost. Na koncu joj je premijer Andrej Plenković ovih dana obećao punu podršku, a što u biti znači – do neke iduće slične zgode.

Također, na početku rada ove vlade, isti je mandatar gromko najavljivao otkup Ine natrag u državno vlasništvo Republike Hrvatske. Ubrzo zatim Ina se više nije ni spominjala, i tako do dandanas. Nije ispočetka bilo jasno ni što će biti s 3. Majem, ali da ne nabrajamo dalje. Prethodne vlade po istom su obrascu postupale s Petrokemijom ili Hrvatskim autocestama, a neke buduće mogle bi s Croatia Airlinesom ili Hrvatskom elektroprivredom. Ovdje treba napomenuti i da vlade kudikamo lakše odustaju od onih poduzeća za čiju je privatizaciju krupni kapital već iskazao zanimanje. No za rečene slučajeve bi se odreda prije mogla upotrijebiti izreka da svaka roba nađe kupca.

Pa, nešto kronično ne štima ako se popisi državnih poduzeća od strateškog značenja mijenjaju i u okviru jednog mandata vlade. Popisi, dakle, onih poduzeća iz kojih država ne kani prodati svoj većinski udio ili kontrolni paket dionica. Pomoću tih subjekata ona naime želi utjecati na tokove u određenom sektoru. Legitiman motiv za to jest dobrobit ukupne društvene zajednice, te najizloženijih slojeva. Slobodno tržište ipak se nije pokazalo rješenjem za sve, naprotiv. O tim smo pitanjima porazgovarali s dvojicom hrvatskih stručnjaka.

Strateški partneri s Marsa

„Prvo treba generalno reći da hrvatska ekonomska politika uopće ne postoji u pravom smislu te riječi, iako mi svašta nazivamo time“, rekao nam je Ljubo Jurčić, nekadašnji ministar gospodarstva RH (iz kvote SDP-a kao tzv. nestranački kadar). Ovaj profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu smatra da se sva navedena pitanja rješavaju stoga kratkoročno. „Ekonomski subjekti morali bi imati upotrebljivo makrookruženje“, dodaje on, „ali i prikladno mikrorukovodstvo. Stratešku ekonomsku politiku države, dakle, kao i valjan menadžment. Nama u pravilu izostaje kontinuitet obiju tih komponenti."

Tako nije čudno ni što ne postoje suvisle ekonomske politike za pojedine ključne industrijske sektore. „Ispada da ekonomsko-političke mjere služe samo ugodnijem zatvaranju nekog poduzeća“, nastavlja on, „odnosno privatizaciji ili likvidaciji. Recimo, brodogradnja. Ona nije mogla opstati ni s milijardama kuna subvencija, ako nema potrebnu širu ekonomsku infrastrukturu. Đakoviću se može produžiti život nekom injekcijom, ali to nije ozbiljna, strateška mjera. Općenito nema mjera koje omogućuju tim poduzećima tržišni opstanak.“

U tom slučaju, prema Jurčićevu mišljenju, vlade reagiraju iz neposrednih socijalnih ili regionalnih uzroka, ili napuštaju brod koji tone. A industrijska proizvodnja Hrvatske pala je na manje od 60 postotaka one predratne. „Nismo stvarali uvjete za razvoj novih industrija, a razorili smo stare bez pokušaja da ih transformiramo. Uzrok su neznanje i nečiji uski interesi. A kad se dođe do konkretnog problema nekog poduzeća, najgenijalnije rješenje koje naši političari nude jest – traženje strateškog partnera iz inozemstva. Pa jesu li ti partneri s Marsa, ili odnekud gdje postoji nekakva politika koja je uopće stvorila takvu kompaniju“, pita se Jurčić.

Izostanak znanstveno-istraživačkih uporišta

Hrvatska nije slijedila i ne slijedi bolje ekonomsko-političke prakse radi razvoja nacionalne privrede. Ljubo Jurčić drži da je sve to pokazatelj nesposobnosti vodećih hrvatskih političara da vode održivu ekonomsku politiku. S druge strane, socioekonomist i neovisni analitičar Toni Prug napominje da je potrebno imati čitav set kriterija da bi vlade mogle donositi odluke o strateškoj važnosti i održivosti firmi: „Tako bi već mogle procjenjivati koje firme podržati. No kriterije nije moguće izdvojiti bez strategije industrijskog razvoja koju Hrvatska nema desetljećima."

„Dojam je da se odluke donose stihijski i vezano za trenutne političke interese. Kad se ponekad i vidi prisustvo naizgled empirijski utemeljenih analiza, u pravilu se radi o analitičkom aparatu koji unaprijed zadaje buduće tržišne ishode kao najbolji mogući rezultat, pa stoga empirijski dio služi samo kao dekoracija koja ne može promijeniti finalne zaključke", rekao je Prug za DW. Ali, od ovog analitičara čuli smo i da u svim bogatim i ekonomski uspješnim zemljama osim tržišta, industrijske strategije i prikladnih analitičkih aparata, razvoj ovisi i o velikom broju predtržišnih poteza.

„Tako države investicijama u obrazovanje, znanost, te cijelim nizom institucija i mehanizama stvaraju istraživačko-znanstvenu klimu i pretvaranje njihovih rezultata u proizvode čiji se plasman na tržišta, kako interno tako i u formi izvoza, također podržava“, zaključio je Toni Prug. No time smo došli i do jedne od onih krovnih politika koje u Hrvatskoj stoje možda čak i gore od ekonomske. Visokoobrazovni sustav i znanstveno-istraživački sektor sve više se prepuštaju upravo tržištu, a tržište je ostavljeno na volju samoregulaciji. Taj začarani krug presudno određuje hrvatsku ekonomsku stvarnost.