DW: Gospodine Storbeck, Financial Times je vodeći svjetski poslovni list. Zbog čega FT zanima što se događa u jednoj maloj zemlji kao što je Hrvatska?

Storbeck: Hrvatska je članica eurozone, a Fortenova je najveći maloprodajni lanac na cijelom Balkanu i jedna od najvećih firmi u regiji. Napravi godišnji promet od pet milijardi eura, zapošljava oko 45.000 radnika. To je dakle jedno ekstremno važno poduzeće. A osim toga nas naravno jako zanima i odnos prema sankcioniranim ruskim poslovnim subjektima u Europskoj uniji.

Koliko dugo ste u FT-u radili na ovom istraživanju?

Na priči oko Fortenove smo radili s nekoliko kolega na nekoliko različitih lokacija u više zemalja. Istraživali smo nekoliko tjedana i objavili smo do sada nekoliko članaka. Ja sam bio zadužen za trag koji vodi prema Allianzu u Njemačkoj. Taj aspekt je zapravo bio nusproizvod istraživanja cijelog kompleksa vezanog uz Fortenovu i Sberbanku. I tijekom istraživanja svih tih transakcija smo naletjeli na aspekt vezan uz Allianz.

FT u tom kontekstu tvrdi da je hrvatska vlada vršila pritisak na njemačkog osiguravatelja Allianz nakon što se hrvatski mirovinski fond u njihovom vlasništvu (AZ) povukao iz 500 milijuna eura vrijedne transakcije preuzimanja 42,5% udjela ruskog Sberbanka u Fortenova grupi?

Ne samo da je bilo pritiska od strane hrvatske vlade ili od strane hrvatskog regulatora (HANFA, nap. red.), Allianz je osim toga njemačku saveznu vladu u Berlinu informirao o tom pritisku. To je po meni vrlo važan aspekt. Mi raspolažemo dokazima koji potvrđuju da je pritiska bilo. A imamo i dokaze o tome da je njemačka vlada o tome bila informirana.

O kakvim se izvorima radi na temelju kojih iznosite tvrdnje o pritisku na Allianz od strane službenog Zagreba?

Mi imamo veliko povjerenje u naše izvore. Naše članke ne objavljujemo po načelu rekla-kazala, uvijek vrijedi novinarsko pravilo po kojem su nam potrebna barem dva izvora, jedan neovisan od drugog. Ili kombinacija dokumenata i izvora. I mi se toga držimo u FT-u.

U jednom od članaka spominjete sastanke hrvatskih dužnosnika s predstavnicima Allianza. Što se događalo na tim sastancima? Tko je na njima sudjelovao?

Po onome što mi znamo bilo je nekoliko video-konferencija. Na jednoj strani se radilo o video-konferenciji hrvatskog veleposlanika u Berlinu, Gordana Bakote, s predstavnicima Allianza koji su zaduženi za regiju u kojoj je i Hrvatska. Na tom sastanku se argumentiralo kako je Fortenova važna za hrvatsku privredu, veleposlanik je argumentirao kako se radi o velikom problemu i molio Allianz da pomogne u rješavanju tog problema. No, s obzirom na to da je Allianz očito već i prije tog sastanka došao do zaključka da bi ta transakcija poslovno gledajući za njih bila besmislena, intervencija veleposlanika očito nije urodila plodom. Allianz dakle nije promijenio odluku.

I što se onda dogodilo?

Nakon toga je hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman očigledno molio za razgovor s jednim članom uprave koncerna Allianz SE. Pritom je ministar iznio slične argumente kao i veleposlanik. No, ni ta intervencija nije urodila plodom. Allianz je ostao pri ranijoj odluci. I onda je nakon toga hrvatski regulator poslao pismo Allianzovoj firmi u Hrvatskoj. I to se pismo u Allianzu shvatilo kao otvorenu prijetnju. Nekoliko tjedana nakon tog pisma regulator je počeo provoditi inspekcije u mirovinskom fondu Allianza (AZ, nap. red.), i HANFA je potvrdila lokalnim medijima da istraga traje zbog načina i okolnosti donošenja njihove odluke o Fortenovi. 

Hrvatska opozicija tvrdi da je Njemačka poslala diplomatsku protestnu notu Hrvatskoj. Znate li nešto o tome?

To mi nije poznato. Znam samo da je savezna vlada u Berlinu bila detaljno informirana o postupanju hrvatske vlade.

Hrvatski novinari u Zagrebu su ovih dana pitali premijera Plenkovića o napisima u FT-u. On kaže da Financial Times ima „smiješne teze"?

Čuli smo za te izjave hrvatskog premijera. I to nas je jako razljutilo i iznenadilo. On je praktički time javno rekao da je naša priča zapravo izmišljena. Da je besmislena. To je glupost što on kaže. Pogotovo sadržajno, znači ta njegova tvrdnja nema smisla. Ali ono što nas je posebno pogodilo je činjenica da smo tjednima preko raznih kanala pokušavali stupiti u kontakt s hrvatskom vladom. O rezultatima našeg istraživanja smo informirali nekoliko različitih službi u Zagrebu, odnosno konfrontirali smo ih s našim saznanjima. Ali nisu iskoristili priliku da nas uvjere da smo u krivu.

Koje ste sve službe kontaktirali u Hrvatskoj?

Na primjer Ministarstvo vanjskih poslova u Zagrebu, koje je po našim saznanjima i bilo zaduženo za to, odnosno za ostvarivanje kontakata u upravi Allianza. Ministarstvo uopće nije reagiralo na naše upite. Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Berlinu uopće nije odgovorilo na moj prvi upit. A onda sam, tjedan dana kasnije, poslao i drugi upit. I rekao sam kako ćemo, ako ne bude nikakvog odgovora, morati napisati da Veleposlanstvo nije reagiralo na naš upit. I tada su nam odgovorili, ustvari samo su potvrdili da su primili prvi upit s našim pitanjima, te dodali da se radi o špekulacijama koje ne žele komentirati. Svatko ima pravo da ne odgovori na novinarski upit, nije to prvi put. Ali je ipak dosta čudno, jer na jednoj strani nam predstavnici Republike Hrvatske nisu htjeli ništa reći dok smo radili na istraživanju. A onda kad je sve bilo gotovo, oni kažu de facto da je sve to izmišljeno. Ako su mišljenja da to nije istina, onda bi bio red da nam to i kažu tijekom istraživanja, tako da tu reakciju možemo ubaciti u članak. Ili da i mi posumnjamo u rezultate našeg istraživanja pa da sve još jednom provjerimo, uključujući i validnost naših izvora.

Zašto Vam je to čudno?

Smatram da je to dosta čudan odnos prema medijima, to nije baš profesionalno. Pogotovo zato što se radi o zemlji koja želi biti u istoj razini s drugim članicama eurozone. Isto tako me čudi i postupak regulatora (HANFA, nap. red.), kojeg se očigledno instrumentaliziralo, kako bi se ostvarilo određene političke ciljeve. Sama činjenica da jedan ministar razgovara s članovima uprave neke kompanije sama po sebi nije ništa neobično, ne smatram da je to nešto što se treba paušalno kritizirati. Ali da regulator onda počne slati kvazi-prijeteća pisma? Taj postupak treba gledati u direktnom uzročno-posljedičnom kontekstu poslovne odluke AZ fonda o Fortenovi, po mom mišljenju je ekstremno neobična stvar.

Zašto neobična? Pa i u Njemačkoj se često događa da političari vrše pritisak na poduzetnike?

Da, do jedne određene mjere je to sasvim normalno, i doista se događa i u Njemačkoj. Političari i u Njemačkoj adresiraju određene želje u smjeru poduzeća, vrše i određeni moralni pritisak kako bi poduzeća djelovala onako kako oni to žele. Prisjetimo se samo kako je to bilo kod fuzije Dresdner Banka i Commerzbanka, to se dogodilo upravo zbog pritiska iz politike. Ili kad je Deutsche Bank preuzeo Postbank. Postoje stvari koje politika ne može sama napraviti, pa zato pokušava motivirati poduzeća da to ona naprave. U slučaju Fortenove ja mogu shvatiti motive hrvatske vlade, to je ipak najveći privatni poslodavac, radi se o proizvodnji prehrambenih namirnica, jasno je da se tu radi o važnoj kompaniji. Isto tako je jasno da vlada ne bi radila svoj posao kad ne bi pokušala pronaći rješenje.

Gdje je onda po Vama glavni problem u ovoj priči?

Ključna stvar je ovdje instrumentalizacija regulatora, kako bi se na koncu konca zapravo prijetilo AZ-u zbog njihove poslovne odluke. Takvo nešto u tom obliku još nikada nisam doživio u Njemačkoj. Takvo nešto se zapravo ne bi smjelo događati u modernim, pluralističkim društvima u kojima postoji jasna trodioba vlasti. I ustvari se ni ne događa.

Imate li saznanja o tome kako je intervencija hrvatske vlade shvaćena u Allianzu, pogotovo u kontekstu mogućeg kršenja sankcija EU-a? Radilo se o transakciji 500 milijuna eura jednoj banci koja je pod izravnom kontrolom Kremlja, i to samo nekoliko mjeseci nakon početka agresije na Ukrajinu?

Imamo pouzdane informacije o tome da je to u Allianzu bilo shvaćeno kao prijetnja, odnosno da je Allianz predloženi deal smatrao de facto kršenjem sankcija. Sama činjenica da je jedna europska vlada pokušala prisiliti jednu od najvećih svjetskih osiguravateljskih kompanija na jednu takvu transakciju je sama po sebi prilično  nesvakidašnja.

S Olafom Storbeckom je razgovarao Srećko Matić.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu