Nakon dugo vremena, tek posljednja intervencija Rimokatoličke crkve u hrvatske javne politike, državne ili lokalne, donekle je imala direktnije veze s crkvenim pitanjima. Kaptol, odnosno Hrvatska biskupska konferencija u Zagrebu, prije nekoliko dana pridružili su se kritici gradskih vlasti koja namjerava promijeniti imena ulica nazvanih po suradnicima ustaša u Drugom svjetskom ratu. Tako je na udar došao i onodobni vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić. Zbog toga je najprije kardinal Vinko Puljić za Možemo, vladajuću stranku u Zagrebu, kazao da je „rigidno lijeva i projugoslavenska“.

No to je samo jedan u nizu kritičkih istupa Crkve u Hrvatskoj prema ovim ili onim javnim politikama, koji se intenziviraju već mjesecima. Pritom ne vara utisak da takve kampanje nastupaju u svojevrsnim valovima. Ograničenja nema tako mnogo kao što bi se možda dalo pomisliti, jer svećenstvo reagira na štošta: zdravstvenu politiku kod teme abortusa, školske programe u vezi sa spolnim te seksualnim obrazovanjem, historiografske po pitanju npr. ustaških simbola. Sad je na redu nazivlje ulica i trgova, što bi u slučaju jednog prelata iz Drugog svjetskog rata načelno moglo biti shvatljivo.

Ambicije bez granica

Ipak, nadbiskup Šarić nije bio samo suradnik ustaša, nego i gore od toga, nažalost. Pisao je i objavljivao stihovane panegirike poglavniku Anti Paveliću, izjašnjavao se žestoko antisemitski i podržavao nasilna prekrštavanja Srba s pravoslavlja na katolicizam. S pozicije najmoćnijeg katoličkog autoriteta u Bosni i Hercegovini, to je bilo više od suradnje. Uostalom, nesumnjivo je utjecao na mobilizaciju brojnih Hrvata u redove ustaša, te često njihov odlazak u zločin ili smrt – ili oboje. Sam je Šarić pak umro 1960. godine u Španjolskoj, gdje je izbjegao pod okrilje fašističkog Francova režima.

Današnje crkveno vodstvo u Hrvatskoj praktično nema odmak od takvog vlastitog naslijeđa, pa ni kad se uspoređuje s aktualnim Vatikanom. „Nema tu velike tajne“, rekao nam je o takvom stajalištu teolog Branko Sekulić, „jer riječ je o onome što nazivam etnoreligijantstvom, a koje je duboko zahvatilo Katoličku crkvu u Hrvatskoj i BiH, kao i Srpsku pravoslavnu crkvu.“ O tom fenomenu na području nekadašnje Jugoslavije objavio je prije dvije godine i knjigu „Krabulja kršćanskog vulgarizma“. Za etnoreligijanstvo kaže da nastaje „na sjecištu etnototalitarne ideologije i etnoklerikalnih aspiracija".

On smatra da se najdalje u tom procesu otišlo „u Republici Srpskoj kao de iure državi i Herceg-Bosni kao de facto tvorevini“. No, kao što je napomenuo, te ambicije ne prestaju na njihovim granicama – one se stalno šire, teritorijalno u pravcu Velike Hrvatske i Velike Srbije. „A ideološki“, dodao je, „prema potpunoj eliminaciji Drugoga: onih etnički i vjerski drugačijih koje se proglašava smrtnim neprijateljima, ili onih ideološki različitih koje se proglašava apostatima i izdajnicima. Za etnoreligijantstvo, naime, nije dovoljno biti Hrvat da bi bio katolik ili Srbin da bi bio pravoslavac."

Isus kao bubanj

„Ne, jer za pravovjernost se traži odanost ustaškom, odnosno Dražinom četničkom konceptu. Zbog toga je značajan dio crkvenih struktura mogao bez moralne nelagode blagoslivljati politike etničkog čišćenja i genocida, pretvarajući ih u sakralne pothvate“, drži ovaj teolog iz Šibenika, zaključujući da njima evanđelje u tom kontekstu ne služi „kao put prema slobodi, nego kao tepih za brisanje blata vlastita politikanstva, kao što im i Krist služi kao bubanj za udaranje etnoreligijantskog drila“. Branko Sekulić uvjeren je da borba protiv takvog narativa nije borba protiv Boga, kako to Crkva nastoji prikazati.

„Upravo suprotno – to je borba za oslobođenje, čija je posljedica i oslobođenje Boga samog od njegovih tlačitelja“, rekao je Sekulić za DW. U tom svjetlu biva jasniji angažman Crkve u raznim društvenim i političkim temama, ali filozof politike Jaroslav Pecnik upozorava da je sve to neodvojivo povezano s interesom same crkvene institucije, što se nadalje tiče prvenstveno njezina materijalnog statusa. Pecnik za DW ističe da u RH „ona danas živi kao bubreg u loju“, bogataški. Nabraja njezine privilegije, društvene i političke i imovinske i ostale, poznate državne i nepoznate lokalne dotacije.

Ovaj analitičar slaže se s očitanjem nastupa Crkve u vidu plime i oseke „prisutnih još od tzv. demokratskih promjena“, s obzirom na njezino taktiziranje u odnosu na pojedine šire momente i događaje, a dok se upliće takoreći u sve. „Uvijek, međutim“, nastavlja on, „prisutna je želja da budu moralni autoritet i arbitar iznad svih, što stoji u funkciji održanja postojeće moći.“ To na ovim prostorima ide pod ruku s nacionalističkim te konzervativnim politikama, prema njegovu sudu, čime objašnjava crkvenu bliskost i nadopunjavanje s HDZ-om, smatrajući da je duhovni motiv samo formalno u prvom planu.

Nepriznata sekularna država

„Crkva si može priuštiti da ne vidi realnost ovog svijeta, jer uspijeva zarobiti narod u nametnutim simboličkim vrijednostima“, rekao nam je Pecnik. Uputio je zatim i na „odgovornost navodne ljevice“ koja se odmaknula od naroda zavedenog s oltara, dok je Crkvi za vrijeme svojih mandata na vlasti davala i više od HDZ-a, „ne bi li ju omekšala“. On tvrdi da je posrijedi bio veoma naivan i štetan stav. Crkvi s etnoreligijantskim konceptom samo su dali krila, a ona se u novije vrijeme ponaša „ekstremnije negoli u doba Franje Tuđmana, dok sad mogu i prednjačiti u odnosu na Plenkovića.“

„Istina je pritom da Crkva nije samo taj najveći dio najvišeg klera, nego i niže svećenstvo i ukupna vjernička zajednica gdje nalazimo veliki udio drukčije nastrojenih, ali ovi politički izrazito dominiraju. Baš se i ne vide oni koji crkveno poslanje doživljavaju socijalnije, a ovu državu priznaju kao sekularnu“, mišljenja je Jaroslav Pecnik.

Na takvu reakcionarnu orijentaciju vrha hrvatskog svećenstva navodno ne gleda blagonaklono ni sadašnji papa Lav XIV., a pogotovo se to nije sviđalo njegovu prethodniku papi Franji.