"Situacija je alarmantna, a kadrovska devastacija zdravstvenog sustava ozbiljna je prijetnja sigurnosti i prosperitetu hrvatske države", ustvrdio je potkraj prošle godine predsjednik Hrvatske liječničke komore Trpimir Goluža, predstavivši podatak da je u tri i pol godine iz zemlje otišlo 525 liječnika. Vladi premijera Andreja Plenkovića poručio je da će, ako nešto ne učini, biti odgovorna za „nepovratno urušavanje kvalitete pružanja zdravstvene skrbi hrvatskim građanima. Premijer je na tu alarmantnu situaciju odgovorio najavom kupovine INA-e, te uvođenjem vojnog roka.

Broj liječnika koji je tijekom godina napustio Hrvatsku, međutim, zasigurno je puno već od 525, jer su mnogi otišli i prije ulaska zemlje u EU i nikad nisu zatražili dokumente o sukladnosti obrazovanja. Među zdravstvenim radnicima osobito je zbog jezika popularna Velika Britanija, mada ta zemlja ima restrikciju na zapošljavanje radnika iz Hrvatske.

Baš kao i arhitektica i urbanistica Tea Horvat o čijim smo planovima i razlozima da napusti Hrvatsku pisali prije tjedan dana, i oni uglavnom nisu otišli isključivo iz egzistencijalnih razloga, već tražeći bolje uvjete i prilike, ali i život dostojan truda koji su uložili u svoje obrazovanje, mada ima i mladih koji su u inozemstvo otišli razočarani nemogućnošću započinjanja karijere u bilo kakvoj, a kamoli željenoj specijalizaciji.

„Nije riječ o novcu, već o poštivanju rada“

Primarius dr. sc. Senka Baranović je specijalistica anesteziolog, koja je nakon više od 15 godina rada i truda kako bi napredovala u Hrvatskoj došla do zida, do, kako nam kaže, situacije u kojoj je morala odabrati hoće li stagnirati ili će učiniti nešto za sebe i osigurati si da jednoga dana ima pristojnu mirovinu. „Ja radim vrlo zahtjevan posao. U Hrvatskoj imate pet, šest dežurstava na mjesec, 24 sata, nema poštivanja europskog radnog vremena, prekovremeni se ne plaćaju, odnosno plaćaju se smiješno, no nije riječ o novcu, već o poštivanju rada“, kaže. Uvjeti su teški, ljudi napeti, bolje prolaze oni kojim imaju agresivan stav.

„Gledala sam starije kolegice koje su odlazile u mirovinu s 40 g. staža u vrlo teškom poslu u kojem ima puno noćnog rada, koje su razmišljale hoće li si od mirovine moći kupiti recimo knjigu. To je život u kojem ste puno uložili u sebe i očekujete nekakvu minimalnu egzistenciju s tim u skladu“, kaže dr. Baranović.

Šok zbog odnosa prema zaposlenicima

U Edinburghu, u Škotskoj, radi tri dana tjedno, po 10 sati i uz dva dežurstva na mjesec ima traženih 38 radnih sati na tjedan, na što se, kaže jako pazi. Ako se slučajno i dogodi da jedan tjedan radite više, idući ćete raditi manje kako ne biste prebacili dozvoljenu satnicu, kaže. „Ovdje si možete priuštiti što hoćete, svaki dan jesti vani ako želite, što si u Hrvatskoj ni s dobrim liječničkim plaćama ne možete priuštiti. Možete ići u kazalište, kino, možete na vikend, tri, četiri, dana, imate vremena za to“, kaže dr. Baranović i ističe nešto što možda objašnjava sve: „U cijelom profesionalnom životu nisam toliko spavala, a to mi užasno puno znači.“

Dr. Baranović u Škotsku je stigla iz Irske, kamo je sa svojim životnim partnerom, također liječnikom, otišla 2015. godine. Irsku je odabrala jer je imala manje strog sustav - Irci su, kaže, svoje liječnike otjerali u SAD i Australiju, pa im nedostaje liječnika. Međutim, irski joj se zdravstveni sustav nije svidio. Tamo u javnoj bolnici možete imati privatne pacijente, koji plaćaju posebno, te možete dobro zaraditi, no cilj joj je bila Velika Britanija, kojoj godinama nedostaje liječnika i u njoj radi puno Indijaca, Poljaka, a sada i Hrvata. Odabrala je Škotsku, zbog Brexita i vrlo je zadovoljna bolnicom u kojoj radi nekoliko mjeseci, kao i susretljivim kolegama i ljubaznim i skromnim ljudima.

Odnos prema zaposlenicima je ovdje drugačiji, kaže. Prijavila se za edukaciju i upitala nadređene može li za nju dobiti slobodne dane, na što je dobila odgovor koji ju je u prvi mah zbunio – ne samo da ima pravo na slobodne dane, već joj je edukacija i plaćena, bez obzira na to što zasad ima ugovor samo na godinu dana.

Kad te šefovi pozovu na razgovor

Slično iskustvo o radnim uvjetima ispričao nam je i Jagor (ime je promijenjeno), liječnik koji je u Veliku Britaniju stigao 2014. godine iz jedne manje bolnice u Hrvatskoj, u potrazi za subspecijalizacijom koju je želio. Kada je nakon nekoliko mjeseci rada u bolnici u jednom manjem engleskom gradu odlazio prvi puta na godišnji odmor, u Hrvatsku, nadređeni su ga pozvali na razgovor. „Razmišljao sam jesam li napravio nešto pogrešno“, rekao nam je. „No, oni su mi kazali da su jako zadovoljni mnome i da me žele pitati što bi oni kao kolektiv mogli učiniti da se kod njih osjećam još bolje.“

Prilagodba, kaže, nije bila laka, no uz malo više truda i uz pomoć kolega i šefova, nije bilo nikakvih problema. Osobito su ga oduševili kolege koji su se potrudili da ga prime i da se osjeća dobrodošlo, kao i činjenica da u maloj bolnici u manjem gradu radi s opremom kakvu većina bolnica u Hrvatskoj može samo sanjati.

Jagor je u Englesku došao s obitelji. Supruga je našla posao s kojim je zadovoljna, a djeca su prezadovoljna u novoj sredini. „Kada govorimo o besplatnom školovanju, to u Hrvatskoj nemamo. Ovdje su djeca u školi dobila apsolutno sve, knjige, bilježnice, mape, pribor… Kupili smo jedino školske uniforme. Osim toga, dobili su asistente u nastavi koji su im pomagali svladati jezik i savladati razlike u gradivu", dodaje.

„Prilika koju nisam mogao propustiti"

Naš treći sugovornik je dr. Marko Lukić, 33-godišnji oftalmolog iz Hrvatske koji je nakon završene specijalizacije imao dobre ponude u Hrvatskoj, no odlučio se na odlazak iz želje da profesionalno napreduje. „U to vrijeme otvorila se pozicija subspecijalizacije iz stražnjeg segmenta oka (Medical Retina) u prestižnoj oftalmološkoj bolnici Moorfields Eye Hospital u Londonu. Bila je to prilika koju nisam mogao propustiti. Želio sam vidjeti mogu li uopće konkurirati na jednoj takvoj poziciji“, govori nam. Posao je dobio i krenula je bitka s administracijom, dobivanje privremene dozvole za rad, jer Velika Britanija ima restrikciju na zapošljavanje hrvatskih građana, polaganje IELTS ispita iz engleskog jezika, koji je bio temelj za dobivanje licence, ali i traženje stana u skupom Londonu.

I njemu je dolazak u novu radnu sredinu značio i susret sa susretljivim i pristupačnim kolegama. „Sama struktura rada je drugačija nego u Hrvatskoj. Nadređeni u klinici je jedan ili više konzultanata, koji pod sobom imaju subspecijalizante i specijalizante. Iako zna biti velika gužva,  konzultanti uvijek nađu vremena za edukaciju i diskusiju. Ono što me se posebno dojmilo jest da se uvijek uvažava tuđe mišljenje, pa čak i ako ste mlađi. Potiče se izvrsnost i svaka želja za napretkom dobije potporu. Točno se zna koliko pacijent maksimalno smije čekati na pretragu, zahvat ili običan pregled. Ukoliko se prekorači rok, bolnica može platiti veliku novčanu kaznu“, dodaje, no ističe da je primjerice vrijeme čekanja na usluge, prijema u bolnicu te administracija u Hrvatskoj čak i bolja nego u Britaniji. „S druge strane, ovdje se rade istraživanja daje li neki protokol ili smjernica rezultate, te ukoliko se pokaže da nema željenog  učinka, traži se i izrađuje drugo rješenje“, kaže dr. Lukić, a protokole ističe i anesteziologica dr. sc. Senka Baranović, jer je to ono što nam u Hrvatskoj pomalo nedostaje. „No, što se tiče znanja i sposobnosti, naši liječnici bez problema mogu konkurirati britanskim i irskim kolegama,“ ističe.

Povratak? Teško...

„Želim se vratiti u Hrvatsku ali ne još. Mogućnosti koje mi London i moja klinika pružaju su nevjerojatne i bila bi velika šteta kada ih ne bi iskoristio“, kaže dr. Marko Lukić i ističe da upravo iskustvo i znanje koje može steći, bogatstvo koje dobije upoznavanjem ljudi različitih kultura i običaja, te stvoreni kontakti, mogu koristiti ne samo njemu, već i Hrvatskoj kad bi to Hrvatska htjela i znala iskoristiti.  On, najmlađi od troje naših sugovornika, jedini je koji kaže da se planira jednom vratiti u Hrvatsku, mada sve troje na neizbježno pitanje o eventualnom povratku u Hrvatsku odgovaraju jednako, da postoji čežnja za domom, da nije lako te da se naravno preispituju, ali da su odluku o odlasku donijeli racionalno, a ne emocionalno.

Možda jednom, kada se neka vlada zabrine zbog „nepovratnog urušavanja kvalitete pružanja zdravstvene skrbi hrvatskim građanima“ na koju upozoravaju iz Liječničke komore, ta racionalna odluka bude drugačija.