Strategija razvoja održivog turizma RH do 2030. godine trebala bi ovoga tjedna dospjeti u proceduru saborskog glasanja. Rasprava je provedena početkom mjeseca, a u međuvremenu su se o tom dokumentu izjasnili i pojedini akteri iz turističke industrije. No izostala su stručna, znanstvena mišljenja u javnom prostoru tj. medijima. Takav je nedostatak prilično čudan ako se zna da govorimo o zemlji kojoj turizam predstavlja okosnicu nacionalne privrede. Porazgovarali smo stoga s dvoje stručnjaka, propitujući naročito one aspekte koji su već došli pod svojevrstan politički udar.

U Saboru se naime ovoj strategiji prigovorilo s više strana. Jedni nisu bili zadovoljni navodnim zapostavljanjem turizma u kontinentalnom dijelu zemlje, drugi zaobilaženjem problema sive ekonomije u sektoru. Treći su pak najviše prigovarali zbog uopćene intonacije teksta. „Ipak, strategije jesu načelno postavljeni dokumenti, a iz ove treba uskoro proisteći konkretniji akcijski plan razvoja turizma do 2027. godine“, rekao nam je Damir Krešić, direktor Instituta za turizam (IZT) u Zagrebu. On smatra da su prioriteti dobro prepoznati u strategiji, od ekološke održivosti i strukturne otpornosti do ekonomske konkurentnosti i upravljački ravnomjernog razvoja.

Nekretninom protiv inflacije

Hrvatskom se turizmu inače za manu često navodi i naglašena sezonalnost, po čemu se svrstava u sam europski vrh. „To pak nije nečija krivnja, nego je prirodno tako određeno. Može se utjecati određenim politikama, razvijati podsektorske niše poput poslovnog turizma, ali ćemo stanovitu mjeru sezonalnosti uvijek imati. I to ne treba promatrati kao apriorno loše. S druge strane, ima puno toga što se može poduzeti da bi turizam ovdje bio kvalitetniji i korisniji. Strategija to adresira dosta dobro, mada bi uvijek moglo još bolje“, drži Krešić.

Direktor IZT-a mišljenja je da mali privatni iznajmljivači, također redovno spominjani kao problem, u tom smislu zaista iziskuju valjano rješenje. Jer, oni čine većinski dio smještajnog kapaciteta u Hrvatskoj, sve otkako im se na ruku ide faktičnim neoporezivanjem i raznim direktnim poticajima. „Kao što je taj dio ponude teško stanardizirati i razvijati“, nastavlja Damir Krešić, „teško je i riješiti situaciju u kojoj je nužna suradnja više resora. No i politički je to zahtjevno, ako imamo u vidu da je do takvog stanja došlo zato što ljudi ovdje ulažu u nekretnine kako bi zadržali vrijednost imovine. Kod nas nije bilo puno drugih načina za to. A kad već imate slobodnu nekretninu, isplati se i iznajmljivati je, pogotovo ako je ta djelatnost nisko oporezovana.“

Neujednačena struktura smještaja

Ne samo kad je to pitanje posrijedi, surađivati bi morala ministarstva turizma, mora, financija, gospodarstva, itd. I to na onoj spomenutoj akcijskoj razini, u vezi s više problema. Osim navedenog, strategija generalno prepoznaje nevolju domaćeg turizma s neravnomjernim razvojem. „Kontinent zahtijeva drukčiji pristup, ali nemojmo misliti da čitava RH mora turizam forsirati kao prvorazrednu djelatnost. Negdje to može i treba biti drugorazredna, trećerazredna djelatnost. Turizam u velikom dijelu Hrvatske uspijeva takoreći sam po sebi, pa ga ima svrhe i unaprijediti, a ekonomski je ipak nužno voditi računa i o drugim granama“, napomenuo je Krešić.

Sličnu procjenu strategije iznijela nam je Lidija Petrić, profesorica na Katedri za turizam i gospodarstvo Ekonomskog fakulteta u Splitu. „Metodološki je sve izvedeno po pravilima struke, malo zgusnutije“, kaže ona, „ali izrađivač se prislonio na sve bitne koncepte i pojmove koji su aktualni u svijetu. Možda bih manju zamjerku uputila na relativno nizak broj istraženih pozicija na razini županija, kod participatornog dijela. A suštinski, također je sve pokriveno. Općenitom vidu teksta pritom moram stati u obranu, jer ne znam kako bi jedna strategija mogla drukčije izgledati.“

„Sve će konkretnije biti obrađeno akcijskim planom, kao i drugima specifičnim planovima. No meni u principu smeta nešto drugo, a tiče se hrvatske prakse još od osamostaljenja zemlje: uvijek prežvakavamo iste probleme. Problem neujednačene strukture turističkog smještaja odavno spominjemo, ali taj vrući krumpir nitko ne želi uzeti u ruke. Ipak se radi o možda i 150 tisuća domaćinstava koja sudjeluju u toj ekonomiji. S druge strane, to je samo posljedica, a uzroke treba tražiti u drugim područjima ekonomije i politike“, rekla je Petrić.

Traži se - odgovornost

Prema njezinu uvidu, u Hrvatskoj standardno nedostaje političke volje da se neki naopako postavljeni odnosi konačno korigiraju. „S obzirom na to, jednako bismo se mogli provesti i oko monitoringa koji se spominje u strategiji. Svako toliko se spominju revizije, ali nama pored sustava indikatora praćenja svake mjere i prioriteta, treba još nešto. Treba nam jasno propisana odgovornost nositelja provedbe. Na nedostatku toga u pravilu padaju sve naše strategije. Bit će šteta ovako stručno izrađene podloge, ako to bude i njezina sudbina“, zaključila je ova profesorica splitskog Ekonomskog fakulteta.

Lidija Petrić primijetila je još i problem nerezonskog forsiranja izgradnje sustava turističkih zajednica – ureda te vrste ustanove na lokalnoj razini. Ona tako smatra da ih u manjim sredinama uopće ne bi trebalo osnivati. Jednostavno, stoga što nisu ni financijski ni kadrovski u stanju ispuniti sve zadane obveze. Zato bi te urede, kaže, valjalo osnivati na regionalnoj razini, kako se ne bi pretvorili više u smetnju nego u prednost. No svakako još ima prilike da se strategija doradi, ili da se barem sadržajnije prodiskutira, bez obzira na saborsko glasanje, a ususret navedenom akcijskom planu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu