Neka od najjačih svjetskih kazališnih imena ovih dana borave u Zagrebu. Sedmo izdanje Festivala svjetskog kazališta hrvatskim kazalištarcima i publici tako još jednom nudi uvid u trendove i zbivanja na međunarodnoj sceni – nastupa poznato rusko kazalište Maly iz Sankt Peterburga predvođeno legendarnim redateljem Levom Dodinom, zatim utjecajna berlinska kuća Volksbühne am Rosa-Luxemburg-Platz s komadom redatelja Christopha Marthalera, a u sklopu programa izvode se i redateljska ostvarenja drugih značajnih autora poput Heinera Goebbelsa, Jana Lauwersa i Francesca Sframelija.

Dok hrvatska kazališna publika sa zanimanjem pregledava presjek aktualnih radova s europskih pozornica, komad „S druge strane“ Nataše Rajković i Bobe Jelčića u produkciji Zagrebačkoga kazališta mladih (ZKM) predstavlja hrvatsko kazalište na međunarodnoj sceni – ovih dana, naime, gostuje na festivalu u Lyonu nastavljajući zavidan niz inozemnih nastupa. No, spomenuti autorski dvojac tek su jedna od iznimki koja potvrđuje pravilo da hrvatsko kazalište van granica zemlje nema vidljivost ili prepoznatljivi identitet.

Male zemlje se teško probijaju

Umjetnički ravnatelj Festivala svjetskog kazališta redatelj Ivica Buljan, koji često radi u inozemstvu, smatra da - što se tiče manjih kazališnih kultura iz srednje i istočne Europe - još uvijek postoji barijera prema svemu što ne pripada u dvije velike slavenske kulture kao što su poljska ili ruska: „Sve ostale zemlje imaju velikih problema s predstavljanjem kazališta jer u tzv. festivalskoj zapadnoj kulturi još nije dovoljno razvijena svijest da i u manjim zemljama postoje zanimljive pojave.“

Kao pozitivne primjere Buljan izdvaja već spomenuti ZKM, koji je – prema njegovu mišljenju - postao referentna točka, pogotovo na njemačkoj sceni, te stvaralaštvo ekipe Rajković-Jelčić. Tom bi se nizu moglo dodati i samog Buljana koji često radi u francuskim kazalištima, a na posljednjim projektima angažirao je i hrvatske glumce, što smatra dobrim produkcijskim modelom i za budućnost. Buljan u Francuskoj i predaje studentima akademije, koji – kako kaže o hrvatskom kazalištu ne znaju ništa: „To nije samo slučaj Hrvatske – puno, naime, radim i u Sloveniji i tamošnja kazališna kultura je prilično razvijena, no izvan granica su nepoznati, osim u slučaju nekih specifičnih osobnosti.“

„Nema autentičnog kazališnog izraza“

Umjetnička voditeljica festivala Eurokaz Gordana Vnuk, koja je dobar dio karijere provela na čelu kazališnih kuća u Njemačkoj i Velikoj Britaniji također ocjenjuje da hrvatski teatar kao pojam u Europi nema značenje: „Za Hrvatsku se ne zna po kazališnoj proizvodnji i gostovanjima – repertoarna kazališta su daleko ispod „mainstreama“ u drugim zemljama, pa strane kuće nemaju potrebu pozivat ih u goste.“

Nezavisna scena ipak se uspijeva probiti van granica, no prepoznatljivi hrvatski kazališni „brend“ – dodaje Vnuk – gotovo da ne postoji jer se ni na nezavisnoj sceni ne proizvode autentični kazališni izrazi koji bi vani bili zanimljivi ili koji tamo već ne postoje: „Imamo neke epigone onoga što se posvuda događa jer plesna i performerska scena u međunarodnim je razmjerima vrlo uniformna, teško je odrediti gdje je neka predstava uopće nastala jer nije povezana s lokalnom sredinom ili kontekstom.“

Među rijetke dobre izvozne proizvode hrvatskog kazališta i Gordana Vnuk ubraja radove dvojca Rajković – Jelčić, te svojega dugogodišnjega suradnika Branka Brezovca, no treba spomenuti i djelovanje Borisa Bakala i njegove skupine Bacači sjenki.

Sve ovisi o pojedincima

Čest je gost na stranim pozornicama i skupina BAD Co. čiji član Goran Sergej Pristaš komentira da se povremeno govori ili piše o pojedinačnim autorima, a jednako tako se i prezentiraju, ali teško da se može reći da itko vani govori o sceni koja postoji u Hrvatskoj: „U jednom trenu ples je imao tu priliku, ali ta se prilika razvodnila između ostaloga i zato što je cijeli zamah koji se dogodio zbog inicijative oko plesnog centra u Zagrebu splasnuo zbog problema financiranja i odgađanja otvorenja plesnog centra.“

Pristaš napominje da je teško uopće odrediti što je to hrvatsko kazalište jer se u inozemstvu ta slika stvara kroz djelovanja nacionalnih kulturnih centara poput Goethe instituta, koji izabire ostvarenja koja će predstavljati njemačko kazalište: „Kako kod nas nema nekoga tko sustavno brine o prezentaciji lokalnog konteksta u inozemstvu, osim u obliku financijske pomoći koju nudi Ministarstvo kulture, onda je teško stvoriti vidljivost hrvatskog kazališta.“

Da nedostaje ideja kako i što vani promovirati, tvrdi i Gordana Vnuk, a Ivica Buljan pojašnjava da je u Hrvatskoj najviše zatajila kulturna politika: „Može se govoriti o nekakvoj podršci ministarstva koji s vremena na vrijeme dobije neka grupa ili autor, ali ne postoji svijest o tome što se želi prikazati,“ zaključuje Buljan. Hoće li hrvatsko kazalište, koje je danas u međunarodnim razmjerima gotovo nepoznato, ikada postati prepoznatljiv izvozni proizvod, za sada očito isključivo ovisi o entuzijazmu pojedinih autora koji si put preko granice uglavnom krče osobnim kontaktima i samostalnim inicijativama.

Autor: Vid Mesarić

Odg. ur.: Z. Arbutina