Ukupan udio u BNP-u je jedva koji posototak, a potrošnja ribe je usporediva za nerazvijenim zemljama. Jer dok se u razvijenim zemljama konzumira gotovo 29 kilograma po glavi stanovnika, zemlje u razvoju negdje oko 15 kilograma dok se u Hrvatskoj troši 10 kilograma godišnje - što se može usporediti sa Afrikom gdje se troši 8 kilograma po glavi stanovnika. Profesor Ivan Katavić, pomoćnik ministra poljoprivrede Republike Hrvatske i nadstojnik Uprave za ribarstvo: "Počevši od same statistike o ulovu i potrošnji ribe, svrstava je u donji dio ljestvice Europskih zemalja, sa jedva 10 kilograma potrošnje po stanovniku. Međutim, ribarstvo se ne treba gledati samo kroz prizmu njegovog udjela u BNP-u nego su to one, ekonomski nemjerljive aktivnosti. Pogotovo ribarstvo u Hrvata je zapravo jedan stil življenja, to je kulturološki i tradicijski doseg koji na neki način obilježava upravo tu zajednicu, taj otok. Zato mislimo da je izražavanje samo kroz financijsku komponentu, dakle prihoda - nedostatno. Iako treba reći kako je ribarstvo jedno od rijetkih djelatnosti u agrokompleksu Republike Hrvatske sa pozitivnom deviznom bilancom."

To je doista činjenica - štoviše, najveća stavka uvoza ribe u Hrvatsku otpada na uvoz sitne plave ribe za uzgoj tune - koja se opet izvozi i to na najizbirljivija tržišta. Prema podacima iz 2004. Hrvatska je izvezla 22 i pol tisuća i ostvaren promet od 102 milijuna američkih dolara. Ali obzirom da je riba pokvarljiva roba i da se ionako sa oko 90% svjetskog ulova trguje sa ribom koja je na razne načine prerađena za duga putovanja, prvo što upada u oči u Hrvatskoj jest ne baš sjajno stanje malobrojnih preostalih tvornica sardina od kojih su prije živjele čitave zajednice. Miodrag Lacić, predsjednik nadzornog odbora jedne od rijetkih tvornica koje su opstale, "Adria" iz Zadra: "Bilo je 13-15 slicnih pogona kao sto je danas ADRIA, to je danas spalo na tri."

Inćun i srdela se izmjenjuju

A i sama "Adria" je pogon star gotovo pola stoljeća. Ona se pokušava prilagoditi tržištu - prodala je većinu svoje ribarske flote i specijalizirala se na obradu - ali stara vremena se više ne mogu vratiti. Doministar Katavić: "Gubitkom tržišta - budimo iskreni, prije svega vojska bivše SFRJ je bila jedna od glavnih konzumenata ribljih konzervi - ali isto tako i tržišta istoka koja su naprasno nestala tijekom Domovinskog rata, uz neke druge okolnosti koji su vezani sa nekim političkim trendovima."

Isto tako je Hrvatska okrenula leđa i CEFTI tako da je i ona nametnula zaštitne carine baš kao što je carine na riblje konzerve iz Hrvatske imala i Europska Unija. Rezultat je drastičan pad ulova: 1989. su hrvatski ribari ulovili gotovo 41 tisuću tona ribe - tri četvrtine je to bila naravno plava riba, da bi najgore, godine 1995. bilo ulovljeno tek nešto preko 15 tisuća tona od čega je čitava trećina bila kvalitetna bijela riba. Tek 2005. je ulovljeno opet gotovo 35 tisuća tona, ali se promijenilo i što se ulovilo. Doministar Katavić: "Ima još jedan momenat koji možda prerađivači ribe u riblju konzervu nisu na vrijeme prepoznali a što su manji poduzetnici prepoznali na vrijeme a to je da u Jadranskom moru već povijesno je znano kako postoje naizmjenične oscilacije između srdele i inćuna. A kada dominira srdela, onda je inćun u minimumu i obratno - a upravo je ovo vrijeme dominacije inćuna. Njegova cijena je izuzetno povoljna za ribare, on predstavlja vrlo značajnu komponentu riboprerade ali na žalost ne toliko kod onih, koji su bili u programu konzerve."

A novi pogoni za preradu inćuna, koji se itekako dobro prodaje i na tržištu Europe, čak i više nisu na obali. Oni se ionako sole i onda prerađuju u Obrovcu ili Gračacu - i vlasnici tih pogona nemaju osobitih razloga za žalbu.

Ribarstvo uzbuđuje emocije

Već smo spomenuli kako ribarstvo nije osobita gospodarska grana u Hrvatskoj - ali utoliko više predstavlja emocionalnu snagu nečega što, kako je govorio legendarni Miljenko Smoje, "ne može se platit' nikakvim novcem". Utoliko je izazvalo pravu eksploziju emocija nakon što je Hrvatska ipak odlučila provesti odluku o proglašenju "Zaštićeno ekološko-ribolovnog pojasa" i upozorenja Bruxellesa Zagrebu kako bi se trebala prije toga dogovoriti sa svojim susjedima na Jadradnu, sa Slovenijom i Italijom. Hrvatska je doduše modificirala svoj propis, ali to je samo još više uzbudilo duhove koji se protive pristupu Hrvatske Uniji. Jedan splitski ribar poručuje: "To je nase more. I imamo mi pravo. Pa nismo jos u Europskoj uniji pa da oni zapovijedaju. Zasto bi mi davali nase more da iskoristavaju? Dosta su nas iskoristavali! Pa se necemo vise dati iskoristavati."

Ali već kada se zapitaju prolaznici u Hrvatskoj, gdje točno leži taj famozni "ZERP" - jedva da ih ima koji znaju točan odgovor da je to područje ispred teritorijalnim morem, dakle od 12 milja od obale pa do - u konkretnom slučaju Jadrana, to točke sredine između Talijanske i Hrvatske obale. Jer inače i po međunarodnim pravima, su takvi prostori kud i kamo veći. doministar Katavić: "Temeljni princip jeste da se u nastavku na teritorijalno more gospodarski pojas proširuje na 200 nautičkih milja."

Malo zemalja nema gospodarski pojas

Utoliko je na primjer gospodarski pojas Sjedinjenih Američkih Država kud i kamo veći od ukupnog kopnenog područja te zemlje i zapravo samo nekoliko zemalja na svijetu nisu proglasile takvu zonu. Zato je i profesor međunarodnog prava, bivši ministar i akademik Davorin Rudolf veoma nezadovoljan držanjem Bruxellesa kada se o tome uopće pregovaralo prije tri godine: "Pregovori kad su bili u Bruxellesu o tome, onda je sa jedne strane sjedila Italija pa Slovenija pa Europska komisija kao ‚neutralna’, a na celu Europske komisije je tada bio gospodi Romano Prodi, koji je tada vec bio kandidat za predsjednika talijanske vlade. Sa strane stola bila jedna mala drzava – Hrvatska. Je li mislite da je okay tako pregovarati?"

Utoliko je jasno kako je glavna meta nezadovoljstva i bojazni za ribu iz Jadrana nije Bruxelles - nego industrijski najsnažniji hrvatski susjed, Italija. "Zašto Italija: zato jer ima jaku flotu. Jer kad proglasite gospodarski pojas, onda drugi ribari – talijanski – ne mogu loviti u gospodarskom pojasu, osim ako ne zakljuce ugovor pa onda zato placaju naknadu." Još jedan splitski ribar: "Kad se udje u Europsku uniju, Talijani ce samo uci u nase more, to ce biti katastrofa, ribe nece biti. Kad udju u nase more, za par godina nece biti ribe.

A time je samo još korak do činjenice da je u Hrvatskoj još jedva 50% građana za pristup Uniji jer, kao što kaže ova zagrebačka umirovljenica..."bit ce skuplje ribe i sve ce biti skuplje. Bit ce za sirotinju teze."

Koliko ima ribe u Jadranu?

Ali u čitavoj ovoj raspravi se pokazao čitav niz nesporazuma. Prvi je najveće pitanje, koliko ribe u Jadranu još uopće ima. Akademik Rudolf: "Po nekim podacima, oko 40 posto je manje riba nego prije deset godina. I to morate regulirati! I sad Hrvatska ne moze donositi takve mjere zbog ovakvog odnosa s EU. A Unija upravo forsira da drzave proglase pojaseve zbog reguliranja ribolova i zbog zastite zivih bogatstava mora."

Direktor "Adrije", Miodrag Lacić ima slična iskustva: "Kada je rijec o bijeloj ribi, za mnoge vrste riba je odredjen lovostaj i dobar dio ulovnih zona je prelovljeno. Tu su sigurno potrebne hitne intervencije."

Nije sporno kako je Jadran more izuzetno bogato vrstama ribe, ali svih njih nema mnogo. Neke su vrste već ugrožene od istrebljenja. Ono što osobito zabrinjava jest da se neselektivnim metodama ulova lovi i mlada riba koja se nikad nije omrijestila, a činjenica jest i da je jedan od osnovnih razloga uvođenja ZERP-a i kontrola ulova na posebnim područjima. Akademik Rudolf:"Vi imate ovdje neka podrucja kao na primjer ono koje se zove Jabucna kotlina. Tu se riba mrijesti i to je izuzetno vazno podrucje. To morate zastititi!"

Od Hrvatske prema Italiji - riba sve manje

Isto tako, baš je Jabučna kotlina područje iz koje stiže čitavih 30% ribe ulovljene u Hrvatskoj iako se najveći dio lovi na plitkom, sjevernom Jadranu odakle stiže čak 60% ribe. Isto tako se doista može zabilježiti pravilnost kako ribe ima više na Hrvatskoj nego na Talijanskoj obali. Doministar Katavić: "Idući od istoka, što znači od našeg teritorijalnog mora prema talijanskoj, zapadnoj obali, stanje postaje sve lošije i lošije. Dakako da je to posljedica supremacije talijanske flote koja je devedesetih godina silno izgrađena, njeni su potencijali znatno iznad bioloških potencijala Jadrana, pa smo mi sa pravom zabrinuti za održivost takvog ribolova i u našem zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu."

Ali koliko god da po nekim drugim podacima jest ugrožena populacija bijele - takozvane "oborite" ribe, plave ribe zapravo ima još dovoljno Uzmimo Čak i srdele, čija je populacija doista pala u usporedbi sa inćunom, se lovi 16 i pol tisuća tona od procjenjenih gotovo 108 tisuća tone biomase. To je nešto preko 15% dok se prema međunarodnim standardima smatra kako je kritična vrijednost 20% biomase. Jer riba se zapravo mora loviti kako bi je bilo a kada je riječ o inćunima, njega se jedva ulovi 7% biomase.

Riba se zapravo uglavnom i lovi - u Hrvatskim teritorijalnim vodama!

Ali vrhunac apsurda u raspravi o hrvatskom Gospodarskom ekološko-ribolovnom pojasu jest, da ako se i pogleda sva ta riba na tržnicama Splita, Zagreba i ostalih mjesta - da je ona nije uopće ulovljena u Gospodarskom pojasu nego u - teritorijalnom moru. Pomoćnik ministra poljoprivrede, Ivan Katavić: "Europska zajednica nema pretenzija - i to je tako naznačeno - do 2013. godine da se uopće miješa u upravljanje i gospodarenje prirodnim bogatstvima u teritorijalnom moru. Obzirom da je glavnina našeg ribolova - znatno iznad 90% - u našem teritorijalnom moru, sa te strane se neće događati ništa."

Razlog je i više nego jednostavan: Hrvatski ribari u golemoj većini uopće nemaju brodove koji bi bili sposobni loviti ribu više od 12 mila od obale - kako svjedoči direktor Adrije, gospodin Lacić. "Tek manji dio naših brodova je sposoban loviti ribu na otvorenom moru, jer se dugo vremena nije ulagalo u ribarstvo nego su ribari bili prepusteni sami sebi."

Povrh toga, ne samo da Hrvatska nema dovoljno ribarica sposobnih za visoko more, tako je i njena policijska flota jedva opremljena za nadzor čitavog ZERP-a.

Gdje se uopće razlikuje mišljenje Bruxellesa i Zagreba?

A koliko god da se uzbuđuju duhovi među građanima Hrvatske za ulov u dijelu Jadrana u kojem zapravo iz Hrvatske nitko niti ne lovi, to što smo čuli u ministarstvu poljoprivrede smo gotovo istim riječima čuli i u predstavništvu Eurpske komisije u Zagrebu od gospodina Davida Hudsona: "Na kraju, to je suvišna diskusija. Jer kada Hrvatska postane članicom Unije, postat će i članicom zajedničke ribarske politike. Unutar njene zone od 12 milja, to je njeno suvereno područje, izvan 12 milja, mi imamo zajedničku politiku i suverenost svih članica, a imamo razvijene i još dalje razvijamo mehanizme koje će udovoljiti težnje Hrvatske za zaštitu okoliša i zaštitu riblje mase."

Jer i Europskoj Uniji, baš kao i Italiji je stalo da u Jadranu ostane riba iako doministar Katavić smatra da su talijanski - i u krajnju ruku slovenski ribari - ipak željeli malo više od riba Jadrana i da je upravo ovo vrijeme dok Hrvatska ne postane članicom, najteže. "U ovom vremenu je porastao pritisak u našem ZERP-u, talijanska strana je također u siječnju 2006 proglasila i svoju ekološku zonu. Iz razumljivih razloga, nisu i ribolovnu jer su imali pretenzije da ribare i na drugoj strani, tako da su naši razgovori usmjereni upravo u tom smijeru gdje imamo vrlo ozbiljnu namjeru, da uspostavimo puni nadzor i kontrolu nad našim ZERP-om i da se upravljanje i zaštita tim biološkim bogatstvima provede drugačije i da se usklade ribolovni kapaciteti koji su dominantni sa talijanske strane, sa ribolovnim mogućnostima koje su male i koje postaju iz dana u dan sve manje."

Da li netko manipulira hrvatsku javnost i odvlači pažnju od pravih problema?

I dok u analizi o ribarstvu u Hrvatskoj još nismo niti dotakli na primjer gotovo banalan problem da ribarski brodovi na hrvatskoj obali u sezoni - dakle kada se riba i najviše traži - nemaju gdje niti pristati i istovariti ribu jer su županije i općine na mala vrata promijenile urbanističke planove i radije pristanište namijenili turističkim brodicama. Tu je i problem veletržnica ribom, jer se sada riba gotovo "na divlje" prevozi i nudi potrošačima - a naravno da tu onda postoji prostor i za zaradu daleko od očiju poreznika. Ali zapravo ostaje pitanje, kome je koristilo ovo podizanje prašine oko ZERP-a. Jedan važan element je svakako istakao ekonomist Dražen Kalodjera: "U predizbornoj godini to je jedan vrlo zgodan politički adut sa kojim možeš igrati i sa neekonomskim stvarima."

Predstavnik Europske komisije u Zagrebu, gospdin Hudson ipak ne misli kako je napad na Europsku uniju bila hajka koju je netko organizirao kako bi iz toga izvukao korist. "Ne mislim kako je to bio organizirani nesporazum. Sigurno ga ne bih tako označio. Istina jest, ulazimo u dugo razdoblje pred izbore u Hrvatskoj i svačje oči su uprerene u izbore krajem godine. Isto tako, pronalaze se teme koje kao i ova, izazivaju emocije. Ali ne bih rekao kako je netko namjerno izvrtao činjenice niti namjerno krivo shvatio."

Iako poruka kako je riječ o nesporazumu možda i nije dospjela do svih građana Hrvatske, u predstavništvu Europske komisije su uvjereni da se učinilo što se moglo kako bi se smirile strasti. Uostalom, i Europska Unija ima dovoljno iskustva sa strastima koje se vezuju uz ribarstvo:

"Siguran sam da su tu umješane snažne emocije i poznajemo ih i iz svih ostalih država članica koje imaju ribarsku industriju. Ali nadam se da smo uspjeli informirati dovoljno ljudi tako da postoji šire poimanje kakvo je doista stanje."

Na kraju, perspektiva Hrvatske u Uniji, smatra pomoćnik ministra poljoprivrede Ivan Katavić, je zapravo izuzetno povoljna. Na primjer; zapravo se samo od sebe riješilo i banalno pitanje, da li će biti hrvatskih girica kada ona postane članicom. Tradicionalne mreže za njihov ulov tkane gušće nego što se to dopadalo Bruxellesu. Ali niti to više nije problem: "Pa nema razloga da ih ne bude. Mogu vam reći da je upravo sada jedna nova uredba za ribarstvo Mediterana u mnogome olakšala i omekšala one tvrde pozicije koje su definirane Zajedničkom ribarskom politikom iz 2002. Ne zaboravimo da je reforma nastupila nakon deset godina jedne promašene politike i sada je donesena jedna uredba koja bi respektirala datosti u Sredozemlju a samim time i u Jadranu, kao u njegovom sjevernom zaljevu. I ono što je upravo tu prepoznato jest mjesto i uloga tog tradicionalnog, malog ribarstva. Time se smanjuju i papiri i prijavljivanja, definiraju se minimalne količine koje se ne moraju prijavljivati - do 15 kg a plave ribe do 50 kg - što je vrlo značajno za naše otoke. Jer mi nismo u stanju na svakom otoku organizirati kompletnu veterinarsku službu, nadzor i otkup te ribe i tako dalje. To znači da će i dalje biti ribe na terenu i da će biti razmjena - dakako uz poštivanje higijensko-tehničkih standarda na kojima ćemo i mi inzistirati upravo zbog zaštite zdravlja potrošača."