Početkom 18. stoljeća u selu Medveđi u današnjoj Srbiji pri padu sa zaprežnih kola poginuo je izvjesni Arnont Pavle. Ime Arnont vjerojatno je potjecalo od 'arnaut', naziva za Albance. "U stvari je zanimljivo da on uopće nije potjecao iz mjesta Medveđa, nego je nekoliko godina ranije došao s Kosova. Njega je ondje progonio vampir. Arnont Pavle je pronašao njegov grob i namazao se mrtvačevom krvlju nadajući se da će ga vampir prestati progoniti. No to očito nije urodilo plodom, jer su i njegov leš seljaci morali izvaditi iz zemlje i spaliti", priča dr. Peter Mario Kreuter, njemački povjesničar koji je doktorirao na temu "Vjerovanje u vampire u jugoističnoj Europi".

No kako je uopće došao na ideju da se znanstveno pozabavi jednom takvom temom? Slučajno, odgovara dr. Kreuter. On je, naime, za magistarski rad odabrao temu "Borba prosvjetitelja protiv praznovjerja" i utvrdio da njegov rad otvara više novih pitanja, nego što daje odgovora. A osim toga, kao još jedan povoljni aspekt dr. Kreuter kroz smijeh ističe: "Prije svega sam pomislio: sigurno se nikada neću morati požaliti na nedostatak pažnje javnosti."

Nastariji dokumenti potječu iz Srbije

Jedno od prvih iznenađenja koja je doživio kada je počeo obrađivati tu temu, bilo je da se kao zemlja iz koje potječu nastariji sačuvani pisani dokumenti o vjerovanju u vampire ne spominje Rumunjska nego Srbija. I stvarno: već u ukazu cara Stefana Dušana iz 1342. godine svećenicima se zabranjuje sudjelovanje u iskopavanju i spaljivanju leševa za koje se pretpostavljalo da imaju čarobne moći.

No prvi konkretni slučaj o kojem postoje dokumenti je onaj s početka - priča o Arnontu Pavlu iz Medveđe. On se spominje u dokumentima iz 1731./1732. godine, a pretpostavlja se da se dogodio negdje oko 1720. godine. Iz 1725. godine potječe slučaj koji se dogodio u jednom mjestu na sjeveru Bosne, a koje se u izvorima naziva Gradiška. Ondje se iz mrtvih vratio izvjesni Petar Plogojević. Godine 1731./1732. u izvješću iz sela Medveđa nedaleko od Beograda govori se o jednoj ženi, Milici, staroj otprilike 50 godina, s kojom je počeo val umiranja u selu - navodno je uzrokovala smrt 18 ljudi.

I Hrvatska ima svoje legende o vampirima. Dr. Kreuter priča o zanimljivom vjerovanju u "kršnike" koje je bilo rašireno u Dalmaciji: "Riječ je o ljudima koji su rođeni u posebnim okolnostima, recimo za posebno jakog nevremena. U Dalmaciji je 'kršnik' protivnik vampira. U borbi s vampirom on se ne bori kao čovjek, nego njegova duša posebnim danima napušta tijelo i kreće u boj protiv vampira."

Nedostatak dramatičnih legendi

Pisana izvješća iz literarne domovine vampira, Rumunjske datirana su tek nekih dva desetljeća kasnije. Zanimljivo je da se fenomen vjerovanja u vampire pojavljuje u cijeloj jugoistočnoj Europi. Razlog velikoj popularnosti vampira iz samo nekolicine zemalja je u dramatičnosti tamošnjih legendi poput one o Vladu Tepešu, koji je navodno poslužio kao literarni predložak za lik grofa Drakule i uživao u krvoločnim mučenjima protivnika ili o mađarskoj grofici Elizabeti Bathory, koja se radi očuvanja ljepote kupala u krvi mladih djevojaka.

Riječ je, naravno, o najstarijim sačuvanim pisanim izvorima, no legende o vampirima su daleko starije. Dr. Kreuter kaže kako njihov nastanak nije moguće precizirati, ali objašnjava da se sve kulture koje sahranjuju svoje mrtve boje njihovog povratka: "Tako je bilo i kod indogermanskih naroda, pa je moguće da vjerovanje u ustajanje od mrtvih potječe još iz predkršćanskog doba. U svakom slučaju možemo reći da je vjerovanje u vampire pokušaj objašnjavanja stvari koje kršćanstvo nije moglo dovoljno dobro objasniti, ali bez da se pri tome samo kršćanstvo dovodi u pitanje."

Na sljedećoj stranici: Vampiri obično ne piju krv

Vampiri obično ne piju krv

Dr. Kreuter informacije prikuplja razgovarajući s ljudima po selima u Rumunjskoj i Bugarskoj, budući da tečno govori jezike tih zemalja. On ondje priča sa stanovnicima, prije svega sa stolarima koji izrađuju lijesove i ženama koje peru i oblače mrtvace. One, naime, još uvijek znaju što treba činiti u sumnjivim slučajevima, a stoljećima uvriježene postupke čak i same povremeno provode.

Njemački povjesničar je u svojim istraživanjima utvrdio da se legende o vampirima međusobno razlikuju doslovce od sela do sela, no da ipak imaju dodirnih točaka: "Vampir je mrtvac koji se vraća i nanosi štetu živima. To može biti uništavanje žetve i uznemiravanje stoke. U Banatu se, recimo, pojavio slučaj u kojem se mrtvac vratio među žive i uništio jedan automobil. No vampir također uzrokuje bolesti kod ljudi i ubija ih. Pri tome obično ne pije krv. To je vjerovanje nastalo na temelju pogrešnih tumačenja u 18. stoljeću, jer su ljudi bili šokirani leševima koji navodno imaju krv u ustima, no radilo se o tekućini nastaloj raspadanjem tijela."

Od spaljivanja tijela do bijelog luka

Koliko su različite priče o vampirima, toliko se razlikuju i "metode" za njihovo onesposobljavanje. Ako je bilo poznato o kome se radi, onda su seljaci otišli na groblje i iskopali leš. Ukoliko je tijelo bilo u dobro očuvanom stanju tada mu se ponekad odrezala glava, no većinom se tijelo spalilo, a pepeo rasuo. No,ako nije bilo poznato tko je vampir, onda se moralo u prvom redu zaštititi samog sebe od napada. U tu se svrhu, primjerice, koristio bijeli luk kojim su premazivane pukotine na prozorima i vratima ili su na kuću i vrata crtani križevi. To se u nekim dijelovima Europe upražnjava i u današnje doba.

Dr. Kreuter priča da je u Rumunjskoj godine 2003. stvarno iskopan jedan mrtvac za kojeg se sumnjalo da je vampir i izvadilo mu se srce. Inače, zanimljivo je da vampir skoro nikada nije stranac, nego osoba iz bližeg ili daljnjeg susjedstva. Dapače, nacionalnost navodnog vampira se nikada izričito ne spominje. Dakle, ističe dr. Kreuter: "On dolazi iz vlastite zajednice, to nije napadač izvana, a pogotovo ne plemić u crnom plaštu."

Autorica: Andrea Jung-Grimm

Odg. urednica: Marijana Ljubičić