U njemačkoj saveznoj pokrajini Berlin ove godine će se 8. ožujak prvi put u povijesti obilježiti kao službeni državni praznik. Neće raditi ni muškarci, ni žene. Svi će slaviti Međunarodni dan žena. To nije slučaj u bivšim državama Jugoslavije, usprkos neukusnim pokušajima kao što je nedavni prijedlog premijera Kantona Sarajeva Edina Forte da žene zaposlene u javnom sektoru ostanu kući, ali samo u slučaju da se osigura nesmetan rad.

Taj se praznik tako nastavlja tradicionalno obilježavati kupovinom cvijeća, nakita i parfema majkama, učiteljicama i suprugama. Ali ti mirisni kozmetički proizvodi za uljepšavanje ne samo da neće neutralizirati smrad neravnopravnosti, nego će još jednom zamagliti i revolucionarnu borbu koju su izvojevale žene krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kojom je počeo feminizam. Jer, Osmi ožujak koji je zahtijevao bolja radnička prava i pravo glasa za žene, odavno je već postao kapitalistički praznik čija svrha je zaboravljena.

/„Dajte mi pet karanfila. Po jedan za svaku nastavnicu i još onaj tamo mali buket. Za razrednicu."/

Međunarodni dan žena je povijesno gledano nastao upravo kao borba protiv kapitalizma koji je ugnjetavao ženu. Osmog ožujka 1857. su radnice u tekstilnoj industriji u New Yorku protestirale protiv niskih plaća i nehumanih uvjeta rada. Njihov bunt je tada brzo ugušen, ali prvi korak je ipak nepovratno načinjen. Socijalistička partija SAD-a 1909. godine predlaže da se ustanovi Dan žena, a nakon toga 1910. Clara Zetkin, članica Njemačke socijalističke partije na prvoj Međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu, u organizaciji Socijalističke internacionale, predlože i formalno ustanovljenje Međunarodnog dana žena.

Zahtjevi su bili sljedeći: bolja radna prava, pravo glasa i uključenost žena u javni život. I da, mnogi zahtjevi su se polako počeli ispunjavati. U Danskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama...

/„Ma dajte mi i taj parfem tu. Moram i mami nešto kupiti."/

A gdje su tu bile BiH, Srbija, Hrvatska, Makedonija i ostale države bivše Jugoslavije? Pravo glasa Jugoslavenke su dobile doduše tek 17 godina nakon Njemačke - 1945., ali države prije toga ipak nisu previše zaostajale. U Srbiji su na primjer socijaldemokratice Osmi ožujak obilježile još 1911. godine, a za vrijeme SFRJ on je bio i ostao neslužbeni praznik u svih šest republika. Ne smije se zaboraviti ni Antifašistički front žena nastao 1942. u Bosanskom Petrovcu, čiji raspad se dogodio nažalost već 1953. godine, ali je uveliko doprinijela da se žene emancipiraju i uđu u političke i društvene pore tadašnjeg jugoslavenskog društva.

Međutim već u narednim godinama nastaje „cvjećarska tradicija" kada se majkama i učiteljicama za Osmi ožujak počelo kupovati cvijeće i pisati čestitke. Osmi ožujak prestao je biti feministički praznik koji je obilježavao društveni i politički uspjeh žena, nego žena kao majki, supruga, odgajateljica. Drugim riječima, njene tradicionalne, patrijarhalne uloge. Bivša Jugoslavija, koliko god je uključivala žene u politički život, ona ju nije nikada uspjela u potpunosti izbaviti iz te uloge.

/„Ćao mama! Evo me stigla sam kući. Sretan ti Osmi ožujak! Evo izvoli."/

Cvijeće i parfemi sami po sebi nisu ništa loše. Ali oni neće popraviti stanje žena u društvu. Neće ženi dati hrabrost da ostavi muža koji je tuče, neće joj dati porodiljnu naknadu, niti posao. Ta čestitka joj neće dati ni prijeko potrebnu solidarnost drugih žena. Ni muškaraca. Isto tako joj ni najmanje neće pomoći da se otrgne od pasivnog šablona u koji se stavlja otkako je rođena. Vladavinu prava joj isto neće donijeti.

To su znale i Clara Zetkin i njena suborkinja Rosa Luxemburg kada su početkom 20. stoljeća rušile barijere odijela i kravata u visokim intelektualnim, znanstvenim i političkim krugovima Evrope. Isto su znale i članice Antifašističkog fronta žena. Ali nekako je ta njihova borba na Balkanu zaboravljena, a feminizam završio na lošem glasu.

/„Mama, a kada ću ja dobiti cvijeće za Osmi ožujak?"

„Kada postaneš žena. Kad se udaš, rodiš dijete...."/

U atmosferi u kojoj se feminizam nažalost promatra kao pošast i nešto vulgarno što odvraća pozornost od bitnih i bitnijih problema u društvu danas se slavi Osmi ožujak. Jer, zašto reći pilotkinja, kada već imamo riječ muškog roda za to. Ili zastupnica, kada su u parlamentu većina poslanici. Zar je bitno? Zašto imati kvotu žena u parlamentu kada su muškarci već stotinama godina u politici i to mogu obavljati vrlo dobro. Povijest je pokazala. A i te feministkinje...one su sve lezbijke i mrze muškarce. To ništa nije važno.

Važno je. Jer treba rušiti gore navedene stereotipe. Trebamo pravedno društvo. Trebamo ženu koja će biti dio vladajućih struktura. Trebamo više obrazovanih žena. Žena koje se ne boje reći što misle. Aktivnih žena. Pa tako i imenicu ženskog roda. Trebamo više žena koje jedna drugu podržavaju. Trebamo jednakost bez kozmetičkih proizvoda i aditiva. Jednakost bez filtera. A više od svega trebamo državu koja će žene podržavati.

/„A što ako se nikad ne udam i ne rodim dijete?"

„Ma hoćeš. Zašto ne bi? Pa to tako radi svaka žena."/

Bitno je, jer žena nije samo majka i supruga. Žena je i pilotkinja i znanstvenica i političarka. Žena je i prijateljica i programerka. Žena je sve ono što želi biti. A ne ono što joj kažu da treba biti ili se od nje očekuje.

I bitno je, jer treba se koristiti svaki mogući instrument koji će skrenuti pozornost na važnost ravnopravnosti i ove teme spustiti na pladanj javne diskusije, a patrijarhat držati u okovima i tamo gdje mu je mjesto – u prošlosti.

Jer, ako Osmi ožujak neće, što i kada hoće?

A muškarci? Njih u svemu tome ne treba mrziti. Jer kao što je to Virginija Woolf u svojoj knjizi još 1927. napisala: „I need not hate any men; he cannot hurt me. I need not flatter any men; he has nothing to give me".

Sretan svima Osmi ožujak!